Kroz par dana, u nedjelju 10. lipnja, članovi SDP-a će izaći na birališta kako bi odabrala nova lokalna vodstva. Najzanimljivijim, ali i najvažnijim od izbora lokalnih organizacija pokazali su se izbori za vodstvo najveće organizacije – zagrebačke.

Bez ikakve sumnje, nadolazeći su izbori važni kao rijetko koji do sada, pogotovo u gradu Zagrebu. Zašto? Zato jer upravo na ovim izborima birači / članovi trebaju donijeti presudnu odluku o budućnosti partije.

SDP se naime nalazi u dugogodišnjem padu.

Taj je proces započeo još sa Zoranom Milanovićem, čovjekom koji je od SDP-a počeo graditi stranku koja se ne želi baviti politikom. Milanovićeva pragma i fokus na samoga sebe, SDP su koštali prvo sadržaja i politika, a potom, posljedično i članova, organizacije i – motivacije.

Bernardić je nastavio u istom smjeru. Fokus novog predsjednika, koji je trebao biti nositelj promjena u partiji, ostao je na istom mjestu kao i kod Zorana Milanovića – na poziciji predsjednika stranke i načinima kako da unutar stranke zadrži tu poziciju.

Osnovna poluga djelovanja obojici je pri tome – klanovska politika.

I jedan i drugi primarno i jedino djeluju (su djelovali) kroz vlastite unutarstranačke klanove – neformalne parastrukture formirane oko osobnih interesa, a ne politika, u kojima je glavni i osnovni način napredovanja klimioglavstvo i čoporativno neragumentirano djelovanje u interesu klana. Nije bitan argument, bitna je jedino (ne)pripadnost klanu.

I upravo ta dva klana imaju istaknute kandidate za predsjednika najveće organizacije – Gordana Marasa i Denisa Hrestaka.

Stoga i ne čudi da istaknuti političari, poput Peđe Grbina i Sabine Glasovac – iako nemaju nikakve veze sa izborima za zagrebačku organizaciju – daju javnu podršku Gordanu Marasu. Kao što i ne čudi kako kompletna Berina gradska stranačka oligarhija staje iza kandidata za kojega nitko do prije šest mjeseci nije ni čuo – Denisa Hrestaka.

Oba su kandidata, prvo i isključivo, klanovske poluge u jalovoj borbi kontrole nad ostacima stranke koja bi trebala zastupati socijaldemokratske politike. I koja je došla do današnje pozicije (gdje joj bezumna populistička stranka poput Živog zida dahće za vrat) – upravo radi tih klanovskih borbi.

Osnovna karakteristika oba klana jest – izostanak političke odgovornosti.

Klan kojega nakon odlaska Zorana Milanovića sve više personificira Peđa Grbin, nije niti jednom riječju, gestom ili političkom porukom, preuzeo odgovornost za sustavan pad partije u doba dok su upravo oni vodili stranku. Stranka je u tom periodu izgubila trećinu glasača, i sedam izbora. No što je najgore izgubila je politički sadržaj, koji je Zoran Milanović bez ikakvog problema žrtvovao vlastitoj političkoj pragmi.

Isto vrijedi i za Berin klan, koji jednako tako niti jednom riječju, gestom ili političkom porukom nije preuzeo odgovornost za političke poraze i stanje u kojemu je ostavio gradsku organizaciju SDP-a. U Skupštini, partija je sa 20 pala na 6 zastupnika. Pri čemu je i gradska organizacija SDP-a lišena sadržaja i identiteta. Poslušnost, klimanje i klanovski klijentelizam postali su glavni faktor za napredovanje u gradskoj organizaciji. A ni povezanost sa Bandićem nije na odmet.

I sada ta ista dva klana, nude iste ljude kao „novu snagu“.

Budimo iskreni, kod ta dva kandidata nema apsolutno ničeg novog, i jedno što njihov izbor može osigurati jest kontinuitet propadanja.

Nasuprot njima, u utrci su još dva neklanovska kandidata: Alen Čičak i Aleksandra Kolarić.

Iako za Alena Čiča mogu reći da je mlad, razuman, pozitivan i konstruktivan, ipak sam se odlučio za Aleksandru Kolarić. Zašto?

Prvo i osnovno – zbog političkog stava, vjerodostojnosti i strasti s kojom se bori za vrijednosti koje zastupa.

S Aleksandrom sam se upoznao prije dobrih osam godina, i u tom smo trenutku bili na suprotnim stranama. Ja sam podržavao jednog, a ona drugog kandidata za predsjednika gradske organizacije SDP-a. Čak i tada, kada nam se komunikacija svodila na političko nadmetanje, nisam mogao ne primijetiti da se Aleksandra uvijek borila za stav, argumentima i podacima.

U vremenu nakon toga uvjerio sam se i u dosljednost kojom brani svoje stavove i ideje, i u konačnici samostalnost i neovisnost od rak rane partije – klanovštine.

Upravo zato sam joj, koliko god to malo bilo, odlučio pomoći u ovoj kampanji.

Proteklih sam mjeseci gledao kako uporno, s neviđenom energijom i fokusom obilazi grad, ogranke i članove. Kako razgovara sa skupinom od deset članova i vraća se s tri nove ideje. Kako odlazi na skupove sa dvadeset, trideset članova – priča, argumentira, sluša, bilježi, komunicira i gradi program. Kako malo po malo okuplja ljude oko sebe.

Kako bi danas u završnicu kampanje ušla sa dobro uhodanim timom od stotinjak ljudi, ljudi koji joj pomažu iz uvjerenja. Kako bi prezentirala desetine stranica programa za Zagreb i za SDP. Programa koji je mjesecima rastao, od natuknica na malim žutim post-it papirićima, do programskih plakata, i konačno programa sa definiranim problemima i ponuđenim rješenjima.
Sve je to rezultat dugog, upornog rada, uglavnom u tišini, bez medijske pompe.

Upravo zato, zbog svih tih ljudi koje je okupila svojom energijom, voljom i stavom, programa kojeg je taj isti tim proizveo u komunikaciji sa članovima – i na kraju zbog upornosti i posvećenost socijaldemokratskom sadržaju i ciljevima od kojih, siguran sam, neće odustati – kroz pet dana glasati ću za Aleksandru Kolarić.

Izbor je u biti izrazito jednostavan. Ili će SDP nastaviti po starom, bilo sa jednim ili sa drugim klanom na čelu. Ili ćemo okrenuti novi list, naći novu snagu i ponovno zaslužiti povjerenje progresivnog dijela javnosti.