Svi oni koji prate seriju Game of Thrones znaju što znači uzrečica “Zima dolazi”. Za one koji ne znaju, ukratko, radi se o podsjetniku da će u skoroj budućnosti doći duga i hladna zima, a s njom i ledena neumrla bića sa svojom armijom smrznutih ljudi. OK, malo dramatiziram, no rezultati posljednjih izbora za EU parlament moraju se shvatiti na isti način. Ako se nekome usporedba čini pretjeranom i neprimjerenom, rekapitulirati ću trenutku političku situaciju u zemlji. Više od 40% glasova, te natpolovičan broj mandata na posljednjim izborima dobila je:

– stranka koja ima sudsku presudu da je zločinačka organizacija, koja je sustavno i organizirano pljačkala novac poreznih obveznika za vlastitu imovinsku i političku korist.

– stranka čiji predsjednik na predizbornim skupovima odobrava istupe o tome kako političke protivnike treba bacati u jame, kao što se to radilo prije šestedest-sedamdeset godina. Stranka čiji predsjednik, danas, 2014. godine, kada je Hrvatska članica Europske unije, jedinu opasnost vidi u “jugonostalgičarima”, komunizmu i Jugoslaviji.

– stranka čiji predsjednik izjavljuje da će se (kad on dođe na vlast) u javnom i medijskom prostoru morati poštivati doktrina Franje Tuđmana i Gojka Šuška, a da će (o kako velikodušno) tek u svom domu ljudi smjeti govoriti drugačije.

– lista s kanidatkinjom koja se reklamira s oružjem u rukama, šireći tako prave katoličke vrijednosti o tome kako su svi koji nisu Hrvati u Hrvatskoj – gosti. Te koja se bez problema javno slika ispod slike nacističkog potrčka i domaćeg koljača, Ante Pavelića.

– lista koja je u Europski parlament poslala katolibanku, ženu koja si je količinom netolerantnih homofobnih izjava priskrbila titulu homofoba godine, te koja je jedina u Saboru 2008. godine glasala protiv Zakona o suzbijanju diskriminacije.

Perspektiva pobjede na slijedećim parlamentarnim izborima HDZ-a predvođenog Karamarkom, koja se rezultatom posljednjih izbora širom otvorila, nije pandan “zime” iz fantasy serijala samo na idološkom polju. Vlada u kojoj je sjedio taj isti Karamarko dovela je ovu zemlju na sam rub propasti. I unatoč mnogim pogreškama, manjku rezultata i nesposobnosti u pojedinim segmentima vladanja, ova Vlada ne radi aktivno, sustavno i promišljeno na uništavanju ove zemlje kao protekle. Ono (pre)malo pozitivnih promjena koje su se počele odvijati u mandatu ove Vlade bilo bi bačeno u vjetar po ponovnom dolasku zločinačke organizacije na vlast.

I što je najgore u svemu tome, HDZ i Karamarko se nisu našli u ovoj poziciji zbog svoje snage i popularnosti. Upravo suprotno, Karamarko je već godinama najnepopularniji političar u zemlji. Prilika da osvajaju nadpolovičan broj mandata rezultat je slabosti, promašenosti i istrošenosti političke elite vladajućih – u prvom redu vodstva SDP-a na čelu sa premijerom Milanovićem.

Naglašavam – vodstva, a ne političke opcije. A tu su istu poruku poslali i birači.

Naime, na izborima su dobro prošli upravo oni kandidati koji se protive premijeru, ali ne i socijaldemokratskoj opciji. Poput Picule i Holy. Dok su laburisti, koji su svoju političku poziciju profilirali na potpunom oponiranju vladajućoj politici i programu – propali. Zaključak je očigledan – birači nisu okrenuli leđa socijaldemokratskoj opciji, već eliti i načinu na koji ta elita socijaldemokratsku politiku (ne) provodi.

Premijer, očigledno na rezultate ne gleda na taj način, te ne namjerava preuzeti odgovornost za rezultat do kojeg je doveo njegov način upravljanja strankom, kao niti za poslijedice do kojih će to njegovo ponašanje tek dovesti.

Stoga je potez na stranci, SDP-u. Prva i temeljna odgovornost stranke jest prema biračima, a ne prema svom predsjedniku koji ne želi priznati vlastite promašaje, niti preuzeti odgovornost za iste. Odgovornost je stranke ne dovesti crnilo koje kulja iz Karamarka na vlast, kao što to Zoran Milanović svojom politikom radi.

Tijela sranke imaju ovasti i mogućnost za proaktivno političko djelovanje. Djelovanje koje se mora dogoditi prije parlamentarnih izbora. Minimum minimuma jest od predsjednika stranke zatražiti da potvrdi svoj legitimitet pred članovima stranke. Ovoga puta sa protukandidatom. Poslijedice gubitka slijedećih parlamentarnih izbora su prevelike da bi se podređivale egu jednog čovjeka, pa radilo se i o predsjedniku stranke i premijeru. 

Stranka mora pronaći način kako da socijaldemokraciju vrati u SDP, o čemu ću pisati više u slijedećem tekstu. No preduvijet za to jest redefiniranje politke stranačkog vodstva. Zoran Milanović nije osoba koja to može provesti. A rizik kojemu se društvo izlaže izlaskom SDP-a sa Milanovićem na čelu na slijedeće parlamentarne izbore je prevelik, sve da bi se udovoljilo jednom velikom egu i taštini.