Zdravo Slavko, milosti pun, otpusti nam dugove naše

Današnji je dan u hrvatskoj politici definitivno obilježen (prekomjernim) granatiranjem Slavka Linića, preko instituta predstečajne nagodbe. Nakon što je proteklih dana u medijima izašla špekulacija o tome kako premijer namjerava ukinuti institut predstečajne nagodbe, te se automatski tema proširila na političku “eliminaciju” Slavka Lininića, danas se ministar sazvao pressicu na tu temu, te branio politiku ministarstva financija. Osnovna kritika, pak, koja se ne skida sa društvenih mreža je da predstečajne nagodbe predstavljaju koruptivni, netransparentni model kojim Ministarstvo financija otpušta (porezne) dugove bez jasnih kriterija, i po vlastitom nahođenju.

Što je, jednom rječju – bullshit.

Što se događa u predstečajnoj nagodbi? U taj proces ulaze firme kojima je jedina alternativa stečaj. Dakle, jedna dva moguća rezultata predstečajne nagodbe su stečaj ili predstečajna nagodba.

U prvoj opciji, proglašenju stečaja, statistički podaci kroz proteklo desetljeće pokazuju da se u stečajnom postupku prosječno naplati 10% potraživanja. Dakle, sa prihodovne strane proračuna prva opcija donosi naplatu jedne desetine poreznog duga.

U drugoj opciji, prihvaćanju plana predstečajne nagodbe, do sada prihvaćenih šestotinjak nagodbi donose plan naplate 50% poreznog duga. U najgoroj opciji, da se usvojeni plan izjalovi, tvrtka odlazi u stečaj, i prihodovna strana proračuna se opet vraća na prosječnih 10% naplate poreznog duga.

I sada neka meni netko tu objasni, gdje se kroz predstečajnu nagodbu otpuštaju dugovi?

Istina je upravo suprotna, nagodbom se otvara mogućnost veće naplate poreznog duga. I ako ćemo o temi kroz brojeve, a ne demagogiju i paušalni politički progon – puštanje tvrtki u stečaj, bez da se pokuša osigurati viši stupanj naplate poreznog duga se onda puno prije može nazvati otpuštanjem poreznih dugova.

A sada na sve to tek treba dodati državi puno važniji efekt – a to je zadržavanje poslovnih subjekata – i svih radnih mjesta – na životu.

Što se transparentnosti tiče, opet temeljna činjenica. Predstečajnu nagodbu ne proglašava Ministarstvo financija, već dvije trećine vjerovnika. I u najvećem broju slučajeva (ako ne i svima) udio duga prema proračunu ni blizu ne čini dvije trećine ukupnog duga firmi, pa da bi “Linić” sam mogao odlučivati. Na kraju, predstečajnu nagodbu potvrđuje sud, kako se ne bi fiktivnim dugovanjima tvrtkama kćerima upravljalo vlastitom predstečajnom nagodbom. Vjerujem da na tom području ima mjesta na unaprjeđivanje procedure, no opet, sve je to miljama daleko od “pljačke stoljeća” kakvom npr. Index (koji je, btw i sam pokrenuo postupak predstečajne nagodbe) institut pokušava okarakterizirati.

Tako da ću na kraju još jednom ponoviti temeljno pitanje: kome se kroz predstečajnu nagodbu oprašta dug? Tvrtki od koje bi se kroz stečaj naplatio pet puta manji iznos? Fakat, bullshit.