Zbog čega je Vladin prijedlog rješenja za CHF neprihvatljiv

broken-bank1Posljednjih dana paralelno je kroz sve vodeće medije iz Vlade (anonimno, naravno, :rolleyes: ) plasirano “rješenje” za dužnike u CHF. Sažeto: izvršen bi bio otpis djela glavnice (za 22%), te bi ista bila konvertirana u eure, te bi se potom na kredite primijenila kamatna stopa za kredite u eurima (5,6 %). Trošak otpisa glavnice bi podijelili država (13%) kroz desetogodišnju nenaplatu poreza na dobit od banaka i banke (9%). Prije nego li prijeđem na razloge zbog kojih prijedlog smatram toliko lošim da je neprihvatljiv, istaknuti ću jednu (jedinu) pozitivnu stranu – konverzija bi se vršila u eure, čime se ne radi pritisak na devizne rezerve države, niti bi se eksperimentiralo sa posljedicama ukidanja valutne klauzule u visoko euriziranom gospodarstvu poput hrvatskog (baš na tragu razmišljanja koja sam iznio prije dva mjeseca). Osim toga, gotovo sve je u ovom prijedlogu – loše. Krenimo redom.

Objekt konverzije

Prema prijedlogu, objekt konverzije je glavnica – no ne glavnica podignutog kredita, što bi značilo i obradu do sada (pre)plaćenog povrata, već preostala glavnica, dakle dug koji postoji u današnjem trenutku. Znamo li pri tome da je pravomoćnom sudskom presudom već presuđeno da je banka nezakonito obračunavala kamatu, te da je u proteklih desetak godina na taj način nezakonito velik dio povrata prisvojila na ime kamate, umjesto da je smanjivala glavnicu kredita, ovakva odluka se ne može nazvati nikako drugačije nego li LEGALIZACIJA PLJAČKE. Pogotovo stoga jer se u prijedlogu navodi da bi se pristajanjem na konverziju dužnik odrekao svih tužbi prema banci.

Dakle da ponovimo još jednom, pristajanjem na konverziju pod ovim uvjetima, legalizirala bi se pljačka o kojoj postoji pravomoćna presuda, i to pljačka koja je ostvarena po kamati, dakle, posve nevezano uz problem ekstraprofita ostvarenog na tečaju.

Time svjedočimo novom uskrsnuću poznate hrvatske parole “tko je jamio, jamio“. Prekrasno. Koji “uspjeh” za socijaldemokratsku Vladu.

Način konverzije

Prvo, otpis glavnice koji se predlaže provodio bi se kolektivno. Dakle, svima isto, 22%. Problem je u tome što i sam predlagač priznaje da pretplate variraju, prema njihovim riječima, od 20% do 35%, što ovisi o trenutku dizanja kredita (tj. tečaja franka po kojemu je dignut) i ročnosti, odnosno vremenskom periodu na koji je kredit dignut. To znači da bi se nekom malom broju dužnika, prema samim riječima predlagatelja, zapravo malo i pogodovalo, a velikoj većini bi otpis glavnice izvršen njima na štetu.

To pak znači, da pred tako donesenim zakonom, svi dužnici ne bi bili jednaki. Jednima bi se pogodovalo, a drugima (većini) bi se štetilo. Eh da, što ono piše u Ustavu? Hm, da, Članak 14, stavak 2: “Svi su pred zakonom jednaki. Jel samo ja u ovome vidim problem?

Dakle, otpis glavice (ili konverzija) se ne mogu provoditi kolektivno, odokativnim procjenama, već svaki otpis mora biti proveden individualno, prema drugačijim uvjetima pod kojima je ta osoba dignula kredit, pa stoga i drugačijim uvjetima pod kojima je u proteklom periodu opljačkana od strane banaka.

Nadalje, prijedlogom je predviđen otpis 22% preostale glavnice (mada nikome nije prezentiran izračun kojim su došli do tih brojeva, a ja bi ga kao matematičar, stvarno volio vidjeti). De facto, uz današnji tečaj švicarskog franka (7,2 kn/ 1 chf), to bi značilo konverziju u euro kredite po tečaju od 5,6 kuna za chf. Kako su krediti u švicarskim francima redom plasirani po tečaju 4,5-4,8 kn za chf, to znači da se bankama od trenutka konverzije na dalje (dakle sve do konačne otplate svih tih kredita) garantira ekstraprofit u iznosu od 15-20% na ime tečajne razlike. To je dakle cijena koja će se nadalje izbijati iz džepa dužnika sve do otplate kredita. Uz naravno, kamatu za euro.

Tko plaća konverziju

Prema prijedlogu, cijenu konverzije kredita bi podijelile država (13%) i banke (9%). Kao poreznom obvezniku, koji porezima na plaću i potrošnju punim državni proračun, ali i kao građanu ove zemlje, koji za taj novac kojim punim proračun očekujem i da država ispunjava potrebe društva, ovaj prijedlog mi je u potpunosti neprihvatljiv. Proračun nema što raditi u pokrivanju šteta nastalih pljačkom banaka.

Temelj bilo kakve konverzije mora biti osnovna postavka da su banke, kroz mehanizam opisan u prošlom tekstu, na tečaju kredita u CHF ostvarile ekstradobit. Jedino pitanje u tom scenariju ostvarivanja ekstra dobiti na tečaju je da li su banke tu dobit zadržale u Hrvatskoj (a uglavnom nisu), ili su ju kroz mehanizam deviznih swapova izvukle iz zemlje (i to bez plaćanja poreza na dobit!) i bilježile na računima banaka-matica. U svakom slučaju, jedni koji su se okoristili preplatama u chf kreditima su banke, ne država (koja je štoviše zakinuta za dio poreza na dobit). Utoliko novac poreznih obveznika nema što tražiti u nadoknadi štete koju su prisvojile banke!

Treba, doduše, istaknuti ulogu HNB-a, koji kao regulator nije spriječio niti ni na koji način na vrijeme kontrolirao uvjete plasmana takvih toksičnih financijskih proizvoda. Utoliko bi se HNB trebao pokriti ušima i napraviti sve što je u njihovoj moći kako bi pomogli u rješavanju ovog problema (poput značajnog otpuštanja rezervacija za banke, uz strogi nadzor da se taj novac plasira u kredite a ne u dobit).

I konačno, kamata

Dakle, problem kamate je još jedan neriješen problem hrvatskog financijskog sustava. Prema pravomoćnoj sudskoj presudi, banke su nezakonito obračunavale varijabilne kamate na stambene kredite (u svoju korist). HNB, ni Vlada nisu napravili apsolutno ništa kako bi se banke natjeralo da ispoštuju sudsku presudu i isprave nelegalno djelovanje prema svim svojim klijentima koje su oštetile. Nadalje, nakon donošenje Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je propisano kako varijabilna kamatna stopa mora biti ugovarana, banke su nove varijabilne kamatne stope propisale samostalno, bez dogovora i pristanka klijenata. Po toj osnovi HNB-u su već upućene stotine zahtjeva za nadzorom nad zakonitošću, ali HNB uporno šuti.

Konačno, tako samostalno nezakonito redefiniranje kamatnih stopa banke su provele vezivanjem uz prosječne kamatne stope koje su u ovim godinama krize NA POVIJESNOM MINIMUMU. Chf Libor je primjerice negativan, a Euribor se vrti oko nule. Time su banke svoju fiksnu maržu samovoljno post festum fiksirale na cca 5% (ili više), dok je ista u trenutku dizanja kredita bila 2-3%. Time se kreirana nova dužnička tempirana bomba, koja će eksplodirati onoga trenutka kada Europa izađe iz recesije, te kada Europska središnja banka digne kamatne stope na “normalnu” razinu.

I što je najgore, o tome se u ovom prijedlogu konverzije šuti. Ako se prilikom rješavanja glavnice kredita, ne riješi problem i (nezakonitih) kamata, cijelim postupkom nije napravljeno ništa. Ili, barem ništa dugoročno, već po principu “drži vodu dok majstori odu“.

Za kraj: “podijeli pa vladaj”

Za sam kraj poslao bih poruku javnosti koja se po pitanju rješavanja problema za CHF kredite podijelila. Tako mnogi od “njih” negoduju što “oni” moraju plaćati pohlepu “nas”. Moja poruka nije poziv na solidarnost. Ne, solidarnosti ovdje nema, jer bi jedina vrsta “solidarnosti” zapravo bila solidarnost prema punjenju džepova banaka, koje su svoje već nezakonito uzeli. Moja poruka je poziv za zajedničku borbu protiv nepravde. 

Iste te banke, koje kroz medije plasiraju naslove “Porezni obveznici plaćaju dug dužnika u CHF” (a koji bi zapravo trebao glasiti “Porezni obveznici omogućuju bankama da zadrže opljačkano“), iste te banke, dakle, pljačkaju i dužnike u ostalim valutama. Prema pravomoćnoj presudi, putem ništetnog obračuna kamate. Dužnike u CHF pored toga gule i ekstra profitom na ime tečaja.

Dakle, borba je zajednička. Najgore što javnost može napraviti sama sebi je pristanak na taktiku “podijeli pa vladaj”. Na taj način će nas sve skupa još duže, i još lakše – guliti.

  • Ivan Buntić

    Vidim da ništa ne shvaćaš i ne razumiješ bit problema. Molim te učini si uslugu i pročitaj knjigu “Kako je nastao novac”. http://www.slideshare.net/ipernar/ivan-pernar-kako-je-nastao-novac-v1801

    • Jorge SF

      g. Buntić, ako toliko volite čitati, pročitajte “House of debt”, http://houseofdebt.org/ pa čete možda onda svahčati da su zapravo BANKE (uz nedjela HNB-A) i njihov neodgovornog načina plasiranja kredita po svuda uzrokovali dobar dio ovoga kriza, povečajući zaduženja i potrebe serviziranja rastuće dugovanja, što je dovelo do drastićno smanjenja potrošnja dobar dio domačinstava, i uz tog, nezaposlenost, manjak poreza i deficit/javni dug, itd…Tu se zapravo radi o interesima bankama protiv svih ostalih, jer ne samo duznici u CHF snosimo posljedice kriza, nego svi…
      g. Hatzivelkos je upravo…nema smisla govoriti o reprogramiranja dugovanja dok se ne riješi pitanje preplačenog kamata, što je bilo i dokazano na sudovima RH (i to po tri puta)…