Zašto ZA

Zapravo, inicijalno nisam mislio pisati ovaj tekst. No posljednjih par dana, u razgovoru sa ljudima iz svoje okoline, došao sam do zaključka da je nekoliko pitanja / argumenata ostalo neodgovoreno ili neartikulirano. Lakše mi ih je onda staviti na jedno mjesto i linkati svoj tekst, nego li ga ponavljati. Utoliko ovaj tekst nema pretenziju biti «generalni odgovor» na sva pitanja (ili odgovor na «konačno pitanje o životu, svemiru i svemu ostalom», koji je uostalom već poznat). Ne, ovdje namjeravam izložiti tek nekoliko argumenata s kojima sam se susreo posljednjih dana.

Kritika s lijeva

Zanimljivost političke situacije vezane uz ulazak u EU je ta da kritika i otpor ulasku dolaze s obje (krajnje) strane političkog spektra – i sa krajnje ljevice, i sa krajnje desnice. Gledano sa strane, medijski preteže desna kritika (temeljena na gubitku suverenosti, ali često kroz banalizirane i iskrivljene sentimente, a ne argumente), no primjetio sam da se u raspravama s ljudima u svojoj okolini više susrećem sa argumentima krajnje ljevice. Vjerojatno zato jer zbog svog političkog uvjerenja i imam više poznanika na lijevom, a ne na desnom spektru. Anyway, kako ja vidim stvari, kao medijski nosioc lijeve kritike isprofilirao se Mate Kapović, a ovaj je interview jedan od primjera te kritike:

Koji je temeljni razlog Vašeg protivljenja ulasku u EU?

– EU je, prije svega, neoliberalni projekt, tj. tvorevina koja je osnovana i funkcionira gotovo isključivo u korist krupnoga kapitala, ponajviše zapadnoeuropskoga  tj. elita koje američki prosvjednici zovu “jedan posto”, a protiv interesa većine, tj. većine ljudi koje američki prosvjednici zovu “99 posto”.

U ostatku se teksta, kada novinar zatraži jasniju konkretizaciju izrečenog, jasno vidi da je stav Mate Kapovića definiran i artikuliran na generalnoj, ideološkoj platformi. Problem je u tome da brojevi, kada se uđe u dublju analizu izrečenoga, ne podupiru tu ocjenu.

U znanosti postoji, između ostalog, i matematički model kojim se «mjeri» nejednakost u raspodjeli bogatstva u nekom društvu – upravo ovo o čemu priča Mate Kapović. Model se temelji na Lorenzovoj krivulji kojom se kumulativno opisuje odmak raspodjele bogatstva od savršene jednolike raspodjele. Kao brojčana mjera tog odmaka koristi se Gini indeks. Neću na ovom mjestu ulaziti u tehničke detalje (zainteresiranima, nakon Wikipedije preporučam googlanje po akademskoj literaturi). Za poantu je bitna slijedeća informacija – niži Gini indeks predstavlja pravedniju raspodjelu bogatstva u društvu. Viši indeks pak znači i nepravedniju raspodjelu u kojoj manja grupa ljudi raspolaže većim dijelom ukupnog bogatstva neke zemlje.

Evo kako izgleda Gini indeks na globalnoj razini (kliknite za veću sliku):

GINIretouchedcolors[1]

Brojevi jasno pokazuju – Europa, Australija i Kanada su područja u svijetu u kojima je raspodjela bogatstva najravnomjernija. Naravno da se može i bolje od toga, no s druge strane – nepostojanjem koncepta Europske unije ovaj bi prostor postao područje borbe interesa američke i ruske interesne (i ekonomske) sfere, i pitanje radničkih prava, kvalitete života i raspodjele bogatstva bi bilo u daleko gorem stanju nego danas.

Nadalje, EU je unatoč svojim nedostacima (kojih sam svjestan, ali koje pokušavam sagledavati u realnim okvirima) i dalje najprominentniji efektivni zagovaratelj regulacije tržišta – posebice financijskih tržišta, koja su izvor mnogih “neoliberalnih” problema, ali i kriza. Upravo se iz Europe već godinama radi na uvođenju poreza na financijske transakcije na globalnoj razini, čime bi se regulirao i sveo u podnošljive razine tijek špekulativnog kapitala – koji može u par dana srušiti ne samo države, valute i gospodarstva, već i izazvati globalnu krizu – ako procijeni da mu je to u interesu.

I na kraju ovog ostvrta na lijevu kritiku, nije mi jasno, kako lijeva politička ideja može kritizirati ulazak u EU s parolom «jer je ipak lakše vršiti pritisak na političare u Zagrebu nego u Bruxelles-u» (letak mreže anarhosindikata), kada je u temelju izgrađena na ideji internacionale.

Nije im palo na pamet da taj isti lakši pritisak, i to puno efikasnije, kroz razne koruptivne kanale može vršiti krupni kapital? Koliko muke (novaca) treba npr. jednoj multinacionalnoj telekomunikacijskoj kompaniji da si priskrbi povlastice u Hrvatskoj, ili da to napravi na razini cijele Unije? Kolike su cijene mobilne telefonije u Hrvatskoj, a kolike u Uniji? Kolike su kamate na kredite građanstvu u Uniji, a kolike u Hrvatskoj?
Kritika s desna

Kritika s desna ima mnogo lica i naličja, i ni u ludilu se ne mislim baviti sa svim njezinim inkarnacijama – pogotovo s toga što se najčešće radi o populističkoj demagogiji koja lupa najprimitivnijim sentimentima na osjećaj ugroženosti na iracionalnoj razini. No ima dijelova koje bih istaknuo.

Jedna od tih kritika jest kritika legitimiteta donošenja odluka u EU. Ta se kritika najčešće plasira kroz frazu «jeste li znali da EU nije parlamentarna demokracija, te da odluke donose birokrati koji ne odgovaraju nikome?»

U korijenu ove kritike krije se jedna perfidna podvala – EU naime nije država, pa stoga nije ni država parlamentarne demokracije. EU je zajednica država, i prema tome glavnu riječ ne vodi parlament nego države članice. Tako da i ti «birokrati» koji se spominju ipak odgovaraju nekome – državama članicama, koje ih biraju i postavljaju.

Ono što je vrhunac licemjerja u ovoj kritici jest to da je takav politički odnos snaga rezultat euroskeptične politike. Upravo je euroskepticizam (koji su po potrebi koristile uglavnom desne političke stranke u domaćim politikama) spriječio veći stupanj parlamentarizma u Uniji prilikom usuglašavanja Lisabonskog sporazuma (i nesuđenog Ustava koji je prethodio). Upravo je euroskeptični interes bio zadržavanje osnovnih poluga vlasti na razini država članica, a ne neposredno biranih parlamentarnih zastupnika. Zato mi ta kritika baš loše sjeda na želudac.

Usprkos tome, Unija posjeduje parlament – čija uloga, iako nije na razini uobičajenog utjecaja parlamenta, nije zanemariva, te koji se mora uključiti u procesu donošenja odluka. Na ovom mjestu bih posebno istaknuo i uvodne riječi novo izabranog predsjednika Europskog parlamenta, socijaldemokrata Matrina Schultza:

Vidim svoju ulogu predsjednika Europskog parlamenta kao onu koja može spriječiti nastavak fiksacije na summite i prekinuti trend donošenja odluka na razini nacionalne države. Neću biti fikus predsjednik koji će odobravati sve što mu se stavi na stol. Učinit ću sve u svojoj moći da vratim izgubljeno povjerenje naroda u proces europske integracije.

Posljednje, kritika integracije u Uniju s desne strane ide po još jednoj liniji koja mi obično digne tlak. A to je priča «kako nam je bolje samima, jer eto ni Norveška ni Švicarska nisu članice Unije, a Unija i tako financijski propada».

Newsflash – Norveška i Švicarska nisu formalno u Uniji, ali kao i da jesu. Imaju potpisane skupove ugovora kojima je regulirano više-manje sve što se regulira i članstvom (primjerice, (Švicarska je s EU potpisala ugovore o slijedećim temama: Free movement of people, Air traffic, Road traffic, Agriculture, Technical trade barriers, Public procurement, Science, Security and asylum/Schengen membership, Cooperation in fraud pursuits, Final stipulations in open questions about agriculture, environment, media, education, care of the elderly, statistics and services):

From the perspective of the EU, the treaties largely contain the same content as the EEA treaties, making Switzerland a virtual member of the EEA. Most EU law applies universally throughout the EU, the EEA and Switzerland, providing most of the conditions of the free movement of people, goods, services and capital that apply to full member states. Switzerland pays into the EU budget and extended the bilateral treaties to the new EU member states, just like full members did, yet people had to decide upon this in a referendum.

Da, dobro ste pročitali. Švicarska također plaća članarinu, no s druge strane nema nikakav utjecaj na proceduru donošenja odluka, zato jer nije članica. A mislim da i nedavni potez Švicarske narodne banke, koji je na vrhuncu krize vezao franak uz euro, uz poruku da će štampati toliko novaca koliko je potrebno da bi se zadovoljila potražnja za frankom – dovoljno govori sama za sebe. Norveško i Švicarsko NE Europi je u biti deklarativno, i predtavlja više šminku nego li sadržaj. I to sve zbog toga što si tu komociju mogu priuštiti. Švicarska bankama, Norveška naftom.

Mi s druge strane nemamo taj luksuz. I dok nas euroskeptična kampanja bombadira lošom ekonomijom EU-a, ja bih opet istaknuo činjenice. S&P je nedavno poskidao ratinge nekim europskim zemljama, uključujući i Francusku. Iako sad neću ulaziti u motivaciju te konkretne bonitetne kuće (budući je, recimo Moody’s Francuski rating ostavio netaknutim), moram istaknuti – Francuski je rating sa savršenog AAA spušten na AA+. To je rating «propadajuće Europe». S druge strane «Hrvatska koja može sama» ima rating BBB-. To je jednu stepenicu više od ratinga «junk».

Da ilustriram. Europski rating je kao da su bili na Sljemenu, pa se spustili par stotina metara niže, te kod planinarskog doma na Grafičaru pijuckaju čaj i dalje imaju lijepi pogled na Zagreb. Naš rating je, s druge strane, na razini pročistaća vode. Pogodite u čemu ćemo plivati, spustimo li se još stepenicu niže. A to je spuštanje vrlo izgledno u ožujku, izglasamo li NE u siječnju. I ne, uistinu ne volim zastrašivanje kao komunikacijsku vještinu, ali ne postoji način da se ružna istina kaže na lijep način, a da ona i dalje ostane – istina.

Sve u svemu – ja u nedjelju namjeravam glasati ZA. Razloge sam zapravo tek dotaknuo – ovaj tekst je više reakcija na neke argumente i «argumente» koje sam susreo u posljednjih par dana. Glasati ću ZA, zato jer smatram da je ulazak u Uniju najracionalniji, najperspektivniji i najoptimističniji pogled na budućnost. Zato jer konačno želim živjeti u uređenijoj, kvalitetnijoj i nadasve optimističnijoj zemlji. Zato jer želim bolju budućnost za svog sina. Zato jer vjerujem da tamo pripadamo.