Zašto SDP treba novog predsjednika

Od trenutka kada je postalo jasno da će novu Vladu sastavljati Most i HDZ, počeo je predizborni proces u Socijaldemokratskoj partiji. Teme koje su se (zapravo kontraproduktivno) dugo vremena mele pod tepih počele su izlaziti u javnost, i nekoliko je poznatih članova od Zorana Milanovića zatražilo podnošenje ostavke. Bez da ulazim u raspravu smislenosti ostavke pred same unutarstranačke izbore, treba istaknuti da je ostavka u prvom redu poruka – poruka o tome kako pojedinac, u ovom slučaju Zoran Milanović, vidi svoju odgovornost. Zoran ju uopće ne vidi, i to je to. Krivi su mu svi ostali.

Puno važnije od toga da li će Zoran Milanović podnijeti ostavku ili ne, je odluka koja leži na članovima – tko će biti novi (stari) predsjednik SDP-a.

Definitivno nije preuranjeno za raspravu o toj temi. Zoran Milanović već priprema stranku za jedne ekspresne unutarstranačke izbore. Bez obzira što formalno odluke još nisu donesene, vrijeme za tu raspravu će biti izuzetno kratko.

Osnovni argument koji se koristi protiv (ponovnog) izbora Zorana Milanovića na mjesto predsjednika SDP-a su rezultati izbora. I tu su brojke neporecive. SDP je u prethodnom sazivu Sabora imao 50% više zastupnika nego li ih ima sada. Stranka je izgubila potporu 150 000 birača. Pod Zoranovim vodstvom izgubljeni su svi izbori od proteklih parlamentarnih. Impresivno. Pogotovo ako se uzme u obzir da je HDZ u tom periodu imao najgoreg predsjednika stranke u svojoj povijesti. Karamarko je godinama u ispitivanjima javnog mijenja najomraženiji političar u zemlji, te se u javnosti otvoreno ismijava. Stvarno je uspjeh nanizati pet izbornih poraza od takve konkurencije.

No koliko god takva argumentacija bila logična, gubitak potpore birača i izbora predstavlja tek vrh sante leda, ili bolje rečeno posljedicu strukturnih problema do kojih je stranka dovedena vladavinom Zorana Milanovića.

Prvo i najvažnije, stranka je izgubila svoj identitet i sadržaj. Programski, stranka je devastirana.

Mutna referenca “trećeg puta” koju je zagovarao Milanović nije čak ni to. SDP u političkom djelovanju nije provodio čak ni neku hrvatsku verziju trećeg puta, na kojemu se europska socijaldemokracija tako i onako izgubila. Umjesto toga gledali smo ad-hoc politiku bez glave i repa. Političko djelovanje stranke postala je shizofrena replika ideološkog glavinjanja Zorana Milanovića – od samoproglašavanja liberalnim konzervativcem i kalvinistom, pa do busanja u hrvatska prsa i veličanja Franje Tuđmana. Čak i u onim situacijama u kojima je Vlada Zorana Milanovića pokušala formirati poneku “trećeputašku” reformu, a za koju bi se mogla naći i racionalna podloga, redovito je na prvoj prepreci odustajala. “Mi bi al’ ne možemo” politika.

Kroz proteklih osam godina vladanja SDP-om, Zoran Milanović je proizveo sadržajnu pustoš. Stranka je dočekala dolazak na vlast bez jasnog provedbenog programa, bez pripremljenih zakonskih rješenja i bez definiranih nositelja programskih politika. Budući ministri svoje su funkcije u vladi saznavali 24 sata prije imenovanja. Plan 21, dokument koji je trebao predstavljati kakav-takav temelj političkog djelovanja u mandatu, ubrzo je dezavuirao sam premijer, javno ga proglasivši “više figurativnim”. Djelovanje Vlade svedeno je na ad-hoc politiku užeg kruga oko premijera. Stranka, njezini dokumenti i tijela, a pogotovo članstvo su sustavno ignorirani.

Programska i sadržajna pustoš do koje je doveden SDP je neopisiva.

Kao rezultat imali smo parlamentarne izbore na koje je SDP izašao sa kampanjom zastrašivanja HDZ-om i Karamarkom. U kampanji nije naznačen niti jedan sadržaj koji bi stranka svojim novim mandatom željela provesti. Osim “povlačenja novaca iz EU fondova”, dakako. Isto tako, uz nedostatak političkog i programskog sadržaja, uopće ne čudi situacija u kojoj se SDP “slagao sa prijedlozima Mosta 95%”. Preostalih 5% su predstavljale obaveze preuzete prema EU, kako reče jedan od SDP-ovih pregovarača. Zaista dobro definirana politička platforma. “Na sve pristajem”. Kada nemam ništa svojeg.

Drugi, ne manje važan razlog je demokratska devastacija stranke.

Zoran Milanović je stranku preuzeo u demokratskom uzletu. Nakon Ivice Račana, uvođenjem koncepta “jedan član – jedan glas” u stranci je vladao pozitivan demokratski moment. Članovi su dobili priliku, i odgovornost, za neposredni izbor pojedinaca na odgovorne funkcije. Kako na mjesto predsjednika stranke, tako i na pozicije predsjednika lokalnih organizacija.

I onda je Zoran Milanović napravio sve kako bi taj sustav omalovažio i dezavuirao.

Nametanje svoje političke volje, vođene vlastitim unutarstranačkim interesima očuvanja pozicije, najjasnije je u slučaju Zagreba i Istre. Iako sam u procesu izbora predsjednika zagrebačkog SDP-a i sam javno zagovarao izbor jednog drugog kandidata, način na koji je Zoran Milanović sustavno gazio biračku volju zagrebačkih SDP-ovaca i legitimitet Davora Bernardića je naprosto ružno za gledati.

Nametanjem drugog kandidata za gradonačelnika ispred Davora Bernardića, Milanović je pokazao da mu je pitanje legitimiteta zanimljivo samo onda kada radi u njegovu korist. Neopisivo je licemjerno inzistiranje na svojem tumačenju izbornog legitimiteta nakon parlamentarnih izbora od osobe koja je gazila neposredan odabir zagrebačkih članova stranke.

Još drastičnije zatiranje unutarstranačke demokracije bilo je izbacivanje Aleksandre Kolarić iz stranke. Slagao se ili ne s njenom oštrijom retorikom, ostaje činjenica da je izbačena radi verbalnog delikta, i to usred unutarstranačkog izbornog procesa. U kojem je bila kandidatkinja za mjesto podpredsjenice zagrebačkog SDP-a. I dobrim izgledima da na to mjesto bude izabrana.

Dakle, Zoran Milanović (s kojim dio odgovornosti za taj čin nosi i vodstvo stranke) je usred izbornog procesa onemogućio izbor kandidatkinje koja njemu nije bila po volji. Ako to nije jasan prikaz nedemokratskog, autokratskog ponašanja, onda ne znam što jest. Slična se priča upravo dešava u istarskom SDP-u. Na silu uklonjenoj predsjednici Maji Šarić upravo se onemogućuje kandidiranje i natjecanje za mjesto predsjednice tog ogranka.

Sustavnim drobljenjem unutarstranačkih oponenata, u kojemu ne preza od negiranja biračke volje, Zoran Milanović se pokazao kao autokrat koji demokratske procese koristi (ili ignorira) isključivo za provođenje svoje političke volje. Koja je pak lišena socijaldemokratskog sadržaja, i svodi se na golu pragmatičnu borbu za vlast.

“Ne morate me voljeti, ali došlo je do toga da se ljudi moraju opredijeliti za mene.” – rekao je Zoran Milanović usred kampanje kako bi oslikao neprihvatljivost izbora Tomislava Karamarka. Imam mane, ali alternativa je daleko gora.

Paradoksalno, par mjeseci kasnije, na unutarstranačkim izborima, upravo se on nalazi s druge strane te izjave. Zlatko Komadina, kao jedini do sada javno istaknuti protukandidat, zasigurno ima brojne mane. No u usporedbi sa neprosvjećenim apsolutizmom Zorana Milanovića, Komadina je osoba za koju se mora glasati.

Možda ga ne volim, ali došlo je do toga da se moram opredijeliti za njega.