Ovih mi je dana upala u oči jedna paralela, i što više razmišljam, to mi se čini utemeljenija – Bandić je suvremena, gradska (za sada) verzija Tuđmana.

Paralela mi je prvi puta pala na pamet kada sam se sjetio poznate Tuđmanove ideje “miksanja kostiju”, odnosno pomirbe ustaša i partizana. Ideja koju je Tuđman utjelovio svojim životnim putem, no koju je i Bandić posljednjih godina proveo u praksu. Tako smo ne tako davno gledali Bandića kako se slika sa Merčepom, dok danas u gradsku skupštinu s njegove liste ulazi Ratko Maričić, dugogodišnji predsjednik Saveza antifašističkih boraca. Gospodin Maričić se primjerice proteklih godina redovito obraćao okupljenima u  Kumrovcu 25. svibnja. Što o tome misli Bandićev prijatelj Merčep, nije poznato. Nije poznato ni mišljenje Bandićevih birača, koji većinom pripadaju desnom političkom spektru. To i ne čudi, budući se u medijima prilikom predstavljanja Bandićeve liste, osim imena gospodina Matačića nigdje nije spomenula i njegova funkcija. Također, gospodina Maričića ove godine nije bilo ni na govornici u Kumrovcu. Izgleda da sve ima svoju cijenu.

No Bandićeva sličnost s Tuđmanom ne staje na miksanju kostiju, bilo živih bilo mrtvih. Oba su odgovorna za kreaciju sustava političkog djelovanja premreženog korupcijom – jedan na nacionalnoj, a drugi na gradskoj razini. Tuđman se osobno nije besramno obogatio, kao ni Bandić (barem prema javno dostupnim informacijama). Dobro, skućili su se. Tuđman si je sredio vilu, a Bandić penthouse. No obojica su uspostavili sustav u kojemu se pojedinci (kumovi ili odabrane obitelji) bogate na račun javnog novca i javnog interesa.

Obojica se znaju dobro prodati biračima. Tuđman se prodavao kao veliki Hrvat, dok je u stvari njegova vanjska politika izolacije, te unutarnja politika rastakanja demokracije i koruptivnog privatizacijskog modela uništenja gospodarstva, polagano ali sigurno uništavala državu. Bandić se također izvrsno prodao, i stvorio sliku o sebi kao “narodskom čovjeku”. Sliku osobe koja zna s “malim ljudima” i koji radi u njihovom interesu. Dok su u stvari svi njegovi politički potezi – od GUP-a, preko politike zamjene zemljišta, pa do megalomanske izgradnje promašenih projekata koje svi plaćamo kroz visoke komunalije – pokazali da je primarni interes Bandićeve politike interes krupnog i kumovskog kapitala.

Nadalje, obojica njeguju kult ličnosti u kojem je osobna intervencija vođe model kojim se rješavaju svi problemi. Što naravno rezultira atrofijom sustava i dugoročnom štetom za najširu populaciju. Na pojavnoj razini Tuđman je favorizirao pompu i elitizam, dok se kod Bandića taj kult manifestira kao forsiranje svemoći i neusporedive energije. On je Batman. Jede snijeg. U ponoć je kod bolesne majke u Hercegovini (a prigodno, na istom su se mjestu našli i novinari), a u 6 sati slijedećeg jutra već trči svoju rutu u Zagrebu. On je muškarac s gitarom, a oko njega se okupilo njegovih 27 dama s izborne liste.

Da ne spominjem da sam o sebi uvijek govori u trećem licu. A izgleda da je u posljednje vrijeme otkrio i ljubav prema uniformama.

I konačno, Bandićev je konačni cilj – Pantovčak. Probao je prije tri godine pa nije išlo. Nakon uvjerljivog rezultata u prvom krugu gradonačelničkih izbora, nije uspio zadržati trijumfalizam, pa je već najavio svoj novi pohod na slijedećim parlamentarnim izborima. A posljednji broj tjednika Express donosi arhitekturu njegovog plana za uspon na Pantovčak 2018. godine. Čime bi krug od Tuđmana do Bandića bio zatvoren.

Za to vrijeme, tu na lokalnoj razini u gradu Zagrebu imamo konačno oživotvorenje Tuđmanova nedosanjana sna o kraju “oporbene situacije u metropoli“. HDZ s Bandićevom listom već ima većinu u gradskoj skupštini. I samog Bandića tek mali korak dijeli od mandata koji bi konačno predstavljao potpuni povratak Tuđmanovog duha. Doduše, Bandić neće mijenjati “sveto ime Dinamo”, no uz Mamića umjesto Canjuge, klub i dalje predstavlja osobnu prčiju za ulupavanje i pranje javnog novca.

Šansa da se to ne dogodi je mala, gotovo minijaturna, ali ipak postoji.