Vujčić kao Poncije Pilat

Pažnju je proteklih dana privuklo gostovanje guvernera Hrvatske narodne banke, Borisa Vujčića na HTV-u. Tom je prilikom guverner upozorio na problem koji dužnike u Hrvatskoj očekuje u budućnosti – vezivanje kamatne stope uz Euribor i Libor, referentne kamatne stope koje se utvrđuju na europskom tržištu na temelju „cijene novca“ (eura i švicarskih franaka) po kojoj banke međusobno posuđuju te valute.

Već slijedeći dan u medijima smo mogli pročitati komentare uglednih ekonomista, poput Ante Babića, koji su istaknuli da porasta rata kredita s kamatom vezanih uz Euribor neće biti barem do 2018. budući se očekuje da će Europska centralna banka vodili „labavu“ politiku prema cijeni novca, te da će referentne kamatne stope za euro u slijedećih par godina i dalje ostati niske.

No to mišljenje profesora Babića zapravo uopće ne umanjuje problem, budući je velika većina stambenih kredita dugoročna, i vraćat će se slijedećih dvadeset do trideset godina. Utoliko je ovo umirenje tek tableta protiv bolova kojom se smiruju simptomi, dok žarište bolesti ostaje i čeka trenutak da punom snagom bukne. A za to je (opet) prvenstveno odgovoran HNB.

Naime, osim problema s tečajem švicarskog franka,  s kojim se danas suočavaju dužnici s kreditima vezanima uz tu valutu, toksičnost financijskih proizvoda hrvatskih banaka izvire i iz kamata, odnosno načina na koji su banke samovoljno mijenjale promjenjivu kamatnu stopu. Na tu temu postoji i pravomoćna presuda po kolektivnoj tužbi udruge Franak, kojom je tako ugovorena, te samovoljno i netransparentno mijenjana kamatna stopa proglašena – ništavnom.

Na stranu odgovornost HNB-a (i Ministarstva financija) koji još ništa nisu napravili kako bi se banke natjerale da prema svim klijentima ispoštuju presudu koja njihovo poslovanje stavlja s druge strane zakona. Banke ne samo da nisu vratile iznose koje su nelegalno prisvojile voluntarističkom upotrebom ništavnog financijskog proizvoda, već nisu niti – na legalan način – ispravile način na koji su ugovorene kamatne stope sa klijentima.

Nakon što je Ministarstvo financija pod ministrom Linićem izmijenilo Zakon o potrošačkom kreditiranju, te banke primoralo da u promjenjive kamatne stope iskažu kao fiksnu maržu vezanu uz neku relevantnu (promjenjivu) financijsku veličinu, banke su tu izmjenu kamatne stope izvele samostalno, bez dogovora i potpisa druge ugovorne strane, dakle korisnika kredita.

Postavlja se stoga pitanje, koliko je takvih kamatnih stopa iz perioda 2005.-2008., samostalnom odlukom banaka prošle godine vezano uz Euribor i Libor? Zašto je to važno, tj. u čemu je „kvaka“? Kvaka je u tome da se primjerice Euribor u tom periodu kretao između 2% i 5%. Što znači da je kredit s kamatom od primjerice 6% sklopljen uz maržu (prema Euriboru) od 1% do 4%.

No isto tako, od 2013. godine Euribor bilježi povijesno niske razine – ispod 0.5% (danas je blizu nule), dok je Libor i negativan. Što su banke iskoristile, kako bi onih prvotnih 6% (ugovorenih prije osam godina) vezale uz današnjiEuribor, i maržu od 5.5-6%. Skraćeno, ugovor sklopljen prije osam godina, banke su jednostrano vezale uz današnje parametre – zato jer im to financijski odgovara. I time kreirale financijsku tempiranu bombu o kojoj danas govori guverner.

Naravno da takvo ponašanje niti u jednoj pravnoj državi ne može biti prihvaćeno kao legalno i legitimno. Osim na financijskom Divljem zapadu, kakvim se Hrvatska pokazala. I naravno da su dužnici reagirali. Hrvatskoj narodnoj banci upućene su stotine, ako ne i tisuće Zahtjeva za inspekcijskim nadzorom nad bankama – upravo po pitanju nezakonitog i jednostranog propisivanja uvjeta obračuna kamate od strane banaka.

I umjesto da HNB postupi kao regulatorna agencija koja se brine za pravednost i održivost hrvatskog financijskog sustava, guverner kao Poncije Pilat pere ruke od odgovornosti i gradi si budući alibi.

„Pa rekao sam vam na vrijeme.“

Drugo je pak pitanje što je konkretno HNB napravio kako bi nove dužnike upozorio na to što potpisuju vezivanjem kamate uz Euribor. Odgovor je – opet, nedovoljno. Naime, guverner se i po pitanju kredita u švicarskim francima branio kako je svojevremeno javno upozorio na opasnost. No to se očigledno pokazalo nedovoljnim. Masovni mediji, koliko god ih nazivamo „masovnima“ zapravo dopiru do manjeg dijela populacije, a i mnogi do kojih dopru, dopru jedino u formi naslova. Treba li spomenuti da ni naslov vijesti o gostovanju guvernera na HTV-u nije svugdje govorio o opasnosti od rasta kamatne stope?

Dodajmo tome da bankama niti nije u interesu potpuno informirati potencijalne dužnike. A niti su za to njihovi zaposlenici dovoljno financijski educirani za pružanje adekvatnih informacija, što pokazuje istraživanje profesora Tonija Miluna o financijskoj pismenosti zaposlenika u bankama, o kojoj je pisao Večernji list.

Kada s druge strane vidimo da centralne banke u drugim državama aktivno sudjeluju u informiranju svojih građana, kao što je npr. u Austriji svim korisnicima kredita bila dijeljena brošura centralne banke. Ili kada vidimo kako je pravodobnom reakcijom monetarnih vlasti spriječena financijska nepogoda koje građani nisu svjesni (opet, u Austriji krediti u švicarskim francima su zabranjeni), onda mora ostati gorak okus u ustima usporedimo li takve aktivnosti sa aktivnostima HNB-a. Koji, ne učeći iz povijesti, ponavlja greške.

Zato već danas treba jasno poručiti guverneru: ovo što radite jednostavno nije dovoljno, ni dovoljno dobro. Niti u interesu građana, koji su u tu državnu instituciju pohranili svoje povjerenje da im se neće plasirati otrovni proizvodi.

* tekst je orginalno objavljen na Barometar.hr 16. travnja 2015.