Ustav u Ustavu

Kada se prije tri godine mijenjao Ustav, nikome nije padalo na pamet da će se u tako kratkom periodu krenuti u još jednu opsežniju izmjenu temeljnog dokumenta države. No ono što je započelo „samo“ kao izmjena članka o nezastarijevanju teških ubojstava, u proteklih je tjedana kroz natpise u medijima izraslo u proces koji neće stati samo na jednoj odredbi. Prvo je HDZ u javnost izašao sa popriličnom listom svojih uvjeta (od kojih su mnogi, imho, apsurdni). Potom, kada se vidjelo da postoji izvediva opcija prikupljanja dvotrećinske većine i bez HDZ-a, u javnost izlaze prijedlozi Laburista i HDSSB-a, u kojima se govori o ustavnoj promjeni instituta referenduma (koja je uistinu nužna) i redefiniciji lokalne uprave i samouprave (koju osobno priželjkujem). No tim ću temama posvetiti poseban tekst. Ovaj tekst ću pak posvetiti promjeni Ustava koja je po mom sudu daleko potrebnija i važnija za demokratsku uređenost hrvatskog pravnog i zakonodavnog sustava – promjeni članaka 140. Ustava (članak koji je u verziji Ustava Ustavnog suda označen kao članak 133.), i promjeni članka 129. Ustava (članak koji je u verziji Ustava Ustavnog suda označen kao članak 125.).

O čemu se tu radi?

Radi se o opasnoj kombinaciji ovlasti koje su Ustavom dane Saboru i prakse koju je Ustavni sud definirao u proteklih deset godina. Člankom 140. Ustava propisuje se način skapanja međudržavnih ugovora. Posljedica prvog stavka tog članka je da se međudržavni ugovori (ukoliko se međunarodnoj organizaciji ili savezu ne daju ovlasti izvedene iz Ustava) potvrđuju „običnom“ većinom u Saboru, tj. Većinom prisutnih zastupnika (ukoliko postoji kvorum).

Radi se o vrlo opasnoj odredbi. Naime, na taj je način, običnom većinom prisutnih zastupnika moguće potvrđivati ugovore i donositi zakone koji su Ustavom posebno zaštićeni. Tada je običnom većinom moguće donijeti zakone koji zadiru u prava nacionalnih manjina (za čije je donošenje potrebna dvotrećinska većina svih zastupnika), zatim donošenje zakona kojima se uređuju ljudska prava i temeljene slobode, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela te ustrojstvo i djelokrug lokalne i područne (regionalne) samouprave (za čije je donošenje potrebna kvalificirana većina, odnosno većina svih zastupnika). Također, običnom je većinom moguće donositi zakone, ako se temelje na međudržavnim ugovorima, koji zadiru u materiju Ustava ili ustavnih zakona (za čije je donošenje propisana posebna procedura, te je potrebna dvotrećinska većina svih zastupnika).

I tu ne pričamo o nekom fiktivnom scenariju – ta se priča već odigrala, npr. prilikom verifikacije ugovora sa Svetom stolicom, te naknadnim donošenjem zakona temeljenih na tim ugovorima. Mnogi od tih zakona su kritizirani za narušavanje više ustavnih odredbi (kao npr odredbi o sekularnosti države i jednakosti svih pred zakonom).

No tu problem ne prestaje, već se produbljuje.

Uobičajena poluga za održavanje ravnoteže je Ustavni sud. Njegova je osnovna namjena da drži pod kontrolom zakonodavnu aktivnost. No praksom koju je uspostavio, Ustavni sud se proglasio nenadležnim za ocjenjivanje usklađenosti s Ustavom međudržavnih ugovora i zakona koji se temelje na njihovom sadržaju.

Time je cijela pravna regulativa koja se temelji na međudržavnim ugovorima postala paralelan, izoliran i nedodirljiv pravni skup, nad kojim nitko, pa ni Ustavni sud nema kontrolu. Kroz međudržavne ugovore zakonodavac je slobodan svojim građanima raditi doslovno – što želi, i bez mogućnosti naknadne kontrole usklađenosti s Ustavom. I što je najgore – običnom većinom.

Doslovno – Ustav u Ustavu.

Da bi se to ispravilo, potrebno je mijenjati članak 129. Ustava kojim se propisuju ovlasti Ustavnog suda na način da se u njega umetne eksplicitna ovlast da „odlučuje o suglasnosti međunarodnih ugovora s Ustavom“. Također, potrebno je promijeniti članak 140. Ustava, kako bi se njime propisala većina u Saboru potrebna za ratifikaciju međunarodnih sporazuma koji sadržajem zadiru u materiju za čije je izglasavanje potrebna kvalificirana ili dvotrećinska većina.

U protivnom, samo je pitanje vremena kada će se opet ponoviti situacija poput one s ugovorima sa Svetom stolicom – moguće sa još većim i drastičnijim skupom kršenja Ustava, koje će neka vladajuća većina običnom većinom izglasati kroz Sabor. Bez mogućnosti naknadne korekcije kroz Ustavni sud.

Sada ostaje vidjeti da li ovaj sićušni glas u medijskoj i političkoj buci (ne utvaram si da ovaj blog predstavlja išta više od toga) može doći do nekog uha. Može li i ova tema dobiti svoj politički prostor? Iskreno, sumnjam.