…uostalom, mislim da Čačić treba dati ostavku.

Posljednjih mjesec dana zahtjev za Čačićevom ostavkom kao da je postao norma javnog govora. Svaki tekst ili izjava na tu temu, gotovo pa da je <em>morao</em> započeti zahtjevom za Čačićevom ostavkom, baš kao što je rimski senator Cato svaku sjednicu rimskog Senata završavao sa izjavom “…uostalom, mislim da Kartagu treba razoriti“. Tek je nakon te potvrde “pravovjernosti” dopušteno prokomentirati neki od detalja. Doduše, moram priznati da sam i sam, očekujući nepravomoćnu presudu na bezuvjetnu zatvorsku kaznu, imao spreman dnevnik sličnog sadržaja. No mađarska sutkinja je u konačnici Čačiću dosudila uvjetnu zatvorsku kaznu s rokom kušnje od tri godine – što bitno mijenja okolnosti.

Radi se zapravo o aspektu cijele priče koji se gotovo nimalo ne spominje. Cijeli se slučaj pokušava svesti na to, da je ovom presudom sud utvrdio Čačićevo počinjenje kaznenog djela, u kojem su pritom i dvije osobe nesretno smrtno stradale, te je temelj zahtjeva za ostavkom možda najbolje oslikan u komentaru @sm-a, na pollitika.com: “Koja to onda još ili koja to onda sve kaznena djela smiju činiti političari bez da podnesu političku odgovornost?” Moje je uvjerenje da je to pitanje pogrešno postavljeno, tj. točnije krivo adresirano. Implicitno, svi ti zahtjevi upućeni su ili neposredno Čačiću, ili pak premijeru Milanoviću, koji objektivno jedini ima političku poziciju s koje bi mogao isprovocirati tu ostavku. Pred njih dvojicu se postavlja zahtjev da odrede mjeru “prihvatljivosti” kaznenih djela u politici, no oni nisu ti koji su tu mjeru u ovom slučaju odredili. Tu mjeru su odredili birači na parlamentarnim izborima.

Naime, Čačićeva nesreća se dogodila prije parlamentarnih izbora, te je i sama bila predmet intenzivne (negativne) predizborne kampanje. Svi su dobro znali s kojom hipotekom Čačić ulazi u te izbore. Štoviše, Čačić je prije izbora najavio povlačenje iz politike ukoliko mu sud u Mađarskoj dosudi bezuvjetnu kaznu zakona. Utoliko ova presuda ne donosi nitijedan novi politički moment – sve je to bilo pred biračima neposredno pred parlamentarne izbore. Zbog toga sam i sam pripremao poziv za Čačićevom ostavkom jer sam najave čekanja pravomoćnosti presude u slučaju da ista bude bezuvjetna zatvorska kazna, doživio kao pripremanje terena za izvrdavanje javno položenog predizbornog deala – “ukoliko kazna bude bezuvjetna, odlazim”. No na kraju, to nije slučaj.

Legitimno je propitivanje – da li osuđenici za takvu vrstu kaznenih djela, i takve vrste kazne koju ne moraju fizički provesti u ćeliji – imaju pravo na aktivno sudjelovanje u političkom životu, no na to je pitanje ovoga puta odgovarao i odgovorio hrvatski birački korpus. Kao što je odgovorio i na pitanje da li osuđeni ratni zločinac može biti saborski zastupnik. Meni se ti odgovori ne moraju sviđati, ali i Čačić i Glavaš imaju puni legitimitet za bavljenje politikom – legitimitet koji su im dali birači, unaprijed upoznati sa krimenima koje nose.

Utoliko je Čačić u potpunosti u pravu – ta je priča gotova, a linč koji se formirao je zapravo pokušaj političkog uklanjanja osobe koji nije uspio na parlamentarnim izborima. Čačić je uistinu po tom pitanju dosljedan od početka (i nije stoga Krešimir Macan bez osnove ustvrdio da je Čačić komunikacijski ovu situaciju “odradio” školski čisto) . No, recimo hipotetski da Čačić da ostavku. Koje bi bile posljedice?

Prvo, Čačić nije nezamjenjiv. Iako njegova energija (i višak iste) sigurno donosi dodatnu vrijednost u rad Vlade, te iako kao politički gromobran igra još jednu važnu ulogu u Vladi, politička platforma vladajuće koalicije puno je šira od jednog čovjeka, pa bio to i Čačić. No temeljni problem nije u tome da li bi se, i kako, Čačić zamijenio u Vladi, već kako bi se Čačićev odlazak iz Vlade odrazio na političku situaciju.

Prije dvanaest godina Hrvatska je prošla iskustvo vladanja oporbene šestorke, i jedan od prvih problema s kojima se susrela tadašnja vladajuća koalicija jest nesudjelovanje Dražena Budiše u radu Vlade. Predsjednik HSLS-a, druge vodeće snage tadašnje koalicije, i strateškog partnera SDP-a, izgubio je predsjedničke izbore, i ostavo izvan tada već formirane Vlade. To je ubrzo rezultiralo paralelnim sustavom donošenja političkih odluka (koordinacija koalicije), te se pokazalo kao plodno tlo za rast svih vrsta nesuglasica i nesporazuma (doduše, toj garnituri i nije trebalo mnogo po tom pitanju).

Objektivno je pitanje da li bi takav razvoj događaja koristio Hrvatskoj u današnjem trenutku? Ja sam uvjeren da ne bi. Štoviše smatram da bi od takvog razvoja događaja (i eventualnih prijevremenih izbora) korist imala jedino stranka koja je zemlju i dovela u situaciju iz koje ju ova Vlada vadi – HDZ-u. Btw, ne vjerujem u neke nove lijeve koalicije, jer vjerujem da u SDP-u ne postoji povjerenje u ozbiljnost i odgovornost potrebnu za suradnju na nacionalnom nivou sa Laburistima, ali isto tako vjerujem da ni Laburisti u ovom trenutku ne žele preuzimanje odgovornosti za sudjelovanje u vlasti, jer to znači i sudjelovanje u još uvijek potrebnim nepopularnim odlukama i odmak od populizma, dok oni u ovom periodu očigledno još ciljaju na populističko formiranje i jačanje kroz oporbenu poziciju.

U tom kontekstu, pogleda ka koraku unaprijed, postaje jasna punina ispraznosti zahtjeva za ostavkom, koji su ili ne-domišljeni, ili pak dobro promišljeni. Cilj je tu najmanje Čačić i politička odgovornost (koja je, još jednom ponavljam, otvoreno postavljena pred birače od samog početka), ali zato jest Vlada i vladajuća politika. Što je legitiman politički cilj, ali ga je primjereno ostvarivati legitimnom političkom borbom. Raditi isto preko dvoje nesretno poginulih je, u najmanju ruku, morbidno.