U učionici je slon

slon_ucionicaU engleskom govornom području postoji jedna fraza koja se savršeno uklapa u nekoliko tema o kojima nemjeravam napisati par riječi: “There’s an elephant in the room“. Radi se o metafori za ogroman problem, koji je svima jasan i vidljiv, ali se pored toga ignorira kao da ga nema. Naravno, ignoriranje slona u sobi neće samo od sebe napraviti više životnog prostora, ali isto tako ja ne želim pristati na autocenzuru kroz navikavanje na novi smanjeni životni prostor. Probleme treba adresirati.

Prvi slon o kojemu ću pisati je onaj smješten u hrvatskom obrazovnom sustavu. Ovih dana je aktualna Vladina uredba o uređenju koeficjenta za plaće nastavnicima i profesorima u osnovnim i srednjim školama. Ministar Jovanović je tom prilikom izašao sa podatkom da će tim prerasporedom koeficjenata plaća rasti za više od 60% nastavnika i profesora. No isto tako ministar je izjavio da promjena koeficjenata neće imati utjecaja na državni proračun, jer se povećanje plaća jednom dijelu profesora de facto financira iz smanjivanja plaća drugom dijelu profesora. Pored te teme, aktualna tema je ukidanje raznih vrsta dodataka, kao i novi pravilnik o radu (kojim se uvode novi načini vrednovanja primjerice izvannastavnog rada ili slaganja satnice), kojim će se izdvajanja iz proračuna za obrazovanje smanjiti. Zapravo, mislim da je dobro da se uvede reda u područje organizacije i vrednovanja rada u školama. No. Prvo, ovo je samo mali dio toga što treba napraviti – primjerice načini napredovanja i vrednovanja stvarnog rada nastavnika su katastrofalno birokratizirani i neefikasni. I drugo, još važnije, uvođenje reda u vrednovanje rada nastavnika za cilj mora imati povećanje kvalitete obrazovanja, a ne da se primarno provodi zbog smanjivanja potrošnje u proračunu. Takav pristup rezultirati će kratkotrajnom korsti (za proračun) i dugotrajnom štetom, budući će pojačati negativnu selekciju.

Jasno mi je da smo u periodu duge krize u kojoj se Hrvatska koprca već šestu godinu, i da novaca nema. Tim je teže nastaviti uporno žmiriti i ignorirati velikog ružičastog slona koji je zasjeo u samom središtu hrvatskog obrazovnog sustava. Vjeronauk.

Vjeronauk je vatinkanskim ugovorima uveden u osnovne i srednje škole kao izborni predmet koji se mora tretirati kao obavezni. Država je još za vrijeme Tuđmana preuzela na sebe kompletno financiranje provođenja vjeronauka u školama, kao i financiranje udžbenika za vjeronauk. Pri tome program i udžbenike, kao i profesore u javnim školama odobrava nadležni biskup.

Ok, o kojim to novcima pričamo?

Još prije dvije godine je na H-alteru izašla detaljna i dobro argumentirana analiza Borisa Kneževića. Taj se tekst bavi širim problemom, ukupnim godišnjim izdvajanjima države po osnovi vatikanskih ugovora. No mi ćemo se ovdje ograničiti na onaj dio koji se tiče školstva. Kao osnova za izračun uzeti su potpuni podaci o svim školama i broju vjeroučitelja u dvije županije koji su bili dostupni na netu. To je vjerodostojan uzorak, budući obuhvaća više od deset posto od ukupnog broja svih osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj. Na osnovi tih podataka, dolazimo do okvirnog broja od 5840 vjeroučitelja u Hrvatskoj koji za svoje predavanje vjeronauka u srednjim i osnovnim školama plaću dobivaju iz proračuna RH. Pomnoži li se ta brojka sa prosječnom plaćom u školstvu (posebno za srednje, posebno za osnovne škole) dolazimo do iznosa od (barem) 650 milijuna kuna. To je oko 11.5% ukupnih izdvajanja za plaće nastavnika Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

Dakle, da ponovimo. Država svake godine izdvoji više od 650 milijuna kuna za plaće vjeroučitelja koji predaju vjeronauk u javnim školama. U navodno sekularnoj državi. Čiji se Ustavni sud ne želi očitovati o ustavnoj utemeljenosti te teme. Tih 650 milijuna kuna godišnje potroši za “nadogradnju” obrazovnog sustava koji prema istraživanjimaguši entuzijazam prema prirodnim znanostima“.

Taj ružičasti slon u učionici je jednostavno prevelik da bi se pravili da ne postoji. Prioritet za dugoročni razvoj zemlje mora biti ulaganje u obrazovanje, pogotovo u krizi. Kako onda gledati degradiranje profesora i nastavnika, dok u isto vrijeme država barem 650 milijuna kuna godišnje drobi na nastavu kojoj je mjesto u Crkvi? Iako osobno smatram da vjeronauk nema što tražiti u javnim školama, bez pogovora – u prvom redu iz poštovanja prema vjerskim osjećajima dijela mojih sugrađana – bih prihvatio održavanje vjeronauka u školama ukoliko bi bilo organizirano na početku ili kraju nastave, te ukoliko se ocjena iz vjeronauka ne bi ulazila u prosjek. I naravno – ukoliko bi financiranje održavanja vjeronauka preuzela Crkva.

Hrvatska je u ozbiljnim financijskim problemima. Zadužujemo se najskuplje u Europi – skuplje i od Grčke. Ušli smo u program prekomjernog deficita, te se ovih dana krpa kako još za milijardu i pol smanjiti deficit. Zaista ne znam do koje mjere ekonomski moramo potonuti kako bi Vlada formalno rekla Crkvi: “Hej, promijenile su se okolnosti. Nemamo više novaca za tu desetinu“. Jel trebamo svi početi pasti travu, ukinuti škole i bolnice, pa da bi se netko zapitao zašto se tolikim novcima financira učenje Crkvene dogme u javnim školama?

A za protuargument kako je po popisu stanovništva u Hrvatskoj 90% katolika ne želim ni čuti, dokle god se Crkva opire uvođenju njemačkog rješenja – neka svaki vjernik koji to želi u poreznoj kartici naglasi da želi dio svojih primanja izdvojiti za Crkvu. Dok se to ne napravi, postoci iz popisa stanovništva su “šminka”, tj. neobvezujuće navođenje prihvaćanja tradicije. Uostalom, u popisu stanovništva ima i Jedi vitezova i pingvina, pa nisam čuo da se i za njih izdvajaju novci iz državnog proračuna.

No da bi se povukao takav potez, treba “tener cojones“.