Ok, izbore u Zagrebu je izgubilo mnogo izbornih aktera, no poraz koji odzvanja je poraz SDP-a. Iako kod izbora gradonačelnika crta još nije podvučena, i ja uistinu želim da  samovladi i populističkom desničarenju Milana Bandića konačno dođe kraj – ne mislim glumiti optimistični autizam. Bandić će dobiti novi gradonačelnički mandat. No, ono što mene kao člana SDP-a zanima jest, tko je to u stranci odgovoran za rezultat stranke u glavnom gradu?

Zoran Milanović se u prvom nastupu nakon izbora sam ponudio:

Pitate me jesam li kriv? Normalno. Tko bi bio kriv? Moja tajnica? Ja sam kriv za sve, a odgovoran zajedno s drugima, odnosno zaslužan kad pobijedimo’

I materijala je dovoljno da se prihvati ta njegova ocjena. U prvom redu tu mislim na način na koji je predsjedništvo stranke pukom silom interveniralo u izbor stranačkog kandidata za gradonačelnika – o čemu sam više pisao ovdje. Tim činom, predsjednik i predsjedništvo su grubo narušili legitimitet Bernardića kao neposredno biranog čelnika zagrebačkog SDP-a. Te su svakom budućem SDP-ovom kandidatu unaprijed oslabili poziciju. Na ovim izborima – nakon tog čina – Milan Bandić nije ni morao spomenuti “daljinski upravljač”. Bez obzira na stvarne kvalitete Rajka Ostojića (koje je između ostalog demonstrirao i izborom najbližih suradnika za ovu trku, Holy i Rađenovića) – način na koji ga je predsjedništvo stranke gurnulo u trku predstavlja nepremostivi hendikep.

Utoliko Milanović i jest kriv za to da Zagreb drugi puta za redom nema svog gradonačelnika. Te bi ubuduće volio da se u gradske izbore ne miješa ako to ne misli napraviti na vrijeme. No takvo pripisivanje krivnje koliko god bilo utemeljeno, predstavlja popriličnu simplifikaciju. Priča o lošem izbornom rezultatu SDP-a u Zagrebu puno je kompleksnija i počinje puno ranije.

Prvo, Bandića u politički život nije vratila ta Milanovićeva odluka – Milan je u to vrijeme već debelo jahao na prednosti pred tada istaknutim kandidatom SDP-a, Davorom Bernardićem. A ta je prednost još jednom rezultat Bandićevog upornog delanja na terenu – koje ne mogu nadomjestiti ni Ostojićeva kampanja i suradnici, a ni Berino unutarstranačko pozicioniranje. Mogu se samo sjetiti jedne rečenice koju sam čuo dobrih godinu dana prije izbora – “Evo već treći put zovem Beru. Bandić je u zadnjih mjesec dana tri puta bio ovdje među ljudima. I kažem ti, samo raste”.

Za to vrijeme Beri je bilo važnije odigrati igru unutar stranke oko osiguravanja svoje pozicije. Čuo sam – a volio bih da se ta informacija ili potvrdi ili opovrgne – da je izbor Davora Bernardića kao SDP-ovog kandidata za gradonačelnika donesena na gradskom odboru stranke na prepad – gurnuta na licu mjesta pod točku “razno”. To bi pak predstavljalo jasan pokazatelj prioriteta – vlastite ambicije, ispred interesa organizacije. Bandića se ne može dobiti kuloarskim igrama u stranci, već vani, na terenu.

I konačno, kada je već sve ispalo kako je ispalo, i kada je stranka došla pred vrata lokalnih izbora, Bernardiću je ostavljeno da kao nositelj formira listu kojom će stranka izaći pred birače. I taj je posao po mom sudu napravio katastrofalno loše. Prije par dana pisao sam o Bandićevoj listi. I sve što sam tamo napisao i dalje stoji – Bandić je brojnim imenima s te liste populistički potegnuo u estradizaciju, nudeći ljude bez javno poznatog političkog sadržaja. Bandićeva lista ima tek dva, tri zvučna imena iza kojih stoji neki u javnosti poznat politički sadržaj. Berina lista nema ni to.

Bernardić je listu popunio ljudima koji u javnosti do sada nisu artikulirali nikakav sadržaj. I nitko me ne može uvjeriti da u članstvu SDP-a nema ljudi koji su već formirali svoju javnu poziciju. Da nema imena koja će tu javnost potaknuti da i zbog njih zaokruže baš tu listu. Da nema ljudi koji su se i u prošlom mandatu dokazali svojim radom u skupštini. Berina lista daje dojam uskogrudnosti, bez političke širine i sadržaja. Lista izgleda kao famozni papirić sa “listom za demokraciju” sa stranačke konvencije, popis imena koja osiguravaju unutarstranačku poziciju. Sve one kritike koje je Bernardić s pravom mogao uputiti glede kadroviranja s vrha, ovom mu listom samome skaču u usta.

Sad kad je mogao – umjesto političke širine, pameti i snage – pokazao je uskogrudnost i ambiciju koju pretpostavlja svim ostalim interesima.

I to se pokazalo na rezultatima. SDP-ova lista nije od 1997. godine polučila gori rezultat. Unatoč gomili komentara na društvenim mrežama, u kojima su mnogi pisali kako će glasati za Beru, ali ne i za “nametnutog” Ostojića, rezultat liste i gradonačelnika je više manje isti. Ok, netko će reći – to je zbog toga jer je SDP-u pala popularnost. Siguran sam da i taj moment igra ulogu. No ne presudnu. Jer u isto vrijeme SDP osvaja apsolutnu većinu u mandatima u većini gradskih četvrti. A u gotovo svim četvrtima postiže uvjerljivo najbolji rezultat. Također, SDP-ova lista je prije mjesec dana u Zagrebu na izborima za EU parlament osvojila gotovo 40%. Berina lista je dobacila do 25%.

Tko je dakle izgubio izbore u Zagrebu?

Zoran.? Da. Bero? Apsolutno. SDP? Najjače u posljednjih 15 godina.

No glavni gubitnik ovih izbora smo svi mi – građani grada Zagreba.