Tako mi Ustav pomogao

Usred postupka za popunjavanje ispražnjenih mjesta u Ustavnom sudu, na kućnu mi je adresu stigla vrlo indikativna odluka istoga. Naime prije četiri godine zatražio sam od Ustavnog suda da ocijeni ustavnost jednog zakona.

Priča počinje prijateljskom raspravom o – vjeronauku u školi. U raspravi smo dobro pretresli razne aspekte te teme – od društvenog pritiska kojemu se izvrgavaju klinci već od prvog razreda, preko toga da se ispunjavanjem jednog međunarodnog ugovora, onog Vatikanskog, krši drugi – Međunarodna konvencija o pravima djeteta. Zatim o impotentnosti lijevih i liberalnih stranaka koje nemaju hrabrosti bobu reći bob, a popu da mu nije mjesto u školi. I konačno o ulozi Ustavnog suda koji je svojom odlukom o nenadležnosti stvorio svojevrsni ustavno-pravni vakum, u kojemu i dan danas imamo zakone koji moguće krše temeljna ljudska prava a da nema institucije koja bi o tome donijela pravorijek.

No kompletnu raspravu je zaključila jedna rečenica – „Tako mi Bog pomogao“. Za neupućene, citirana je rečenica sastavni dio Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske. Prema zakonskom rješenju, izabrani predsjednik prisegu kojom se obvezuje čuvati i štititi ustavno pravni poredak Republike Hrvatske završava upravo tim riječima – „Tako mi Bog pomogao“.

Ok, tema sama po sebi nije od životnog značaja. Nitko neće početi živjeti bolje ili lakše, niti će itko odustati od seljenja u Irsku ili Njemačku ukoliko se jedna takva rečenica ukloni iz zakona. No sam je taj zakon savršeni lakmus papir kojim se konačno može testirati navodna sekularnost ove države. Kako Ustavni sud već godinama odbija pogledati, a kamo li ocijeniti ustavnost Vatikanskih ugovora, ima li bolje prilike za testiranje koliku težinu uistinu ima odvojenost vjere od države propisane člankom 41. Ustava?

Tako je i nastao zahtjev za ocjenom ustavnosti koji sam poslao Ustavnom sudu 2013. godine. Ukratko, tražio sam da se ocijeni ustavnost rečenice „Tako mi Bog pomogao“ koje prilikom prisege mora izgovoriti novoizabrani predsjednik. Smatrao sam tada, kao i danas, da se time višestruko krši Ustav: od toga da se eksplicitnim vjerskim sadržajem u zakonu narušava odvojenost vjerskih zajednica od države, preko toga da su tom rečenicom narušena prava izabranog predsjednika, od prava na „slobodu vjeroispovijesti i slobodno javno očitovanje vjere“ (članak 40. Ustava) do narušavanja jednakosti pred zakonom, budući predsjednik predstavlja sve građane, a ne samo vjernike.

Četiri godine kasnije, Ustavni sud je, nakon objedinjavanja s dva slična zahtjeva donio odluku, po kojoj rečenica „Tako mi Bog pomogao“ u Zakonu o izboru predsjednika, nije protivna Ustavu.

Tu odluku Ustavni sud temelji na dvije prosudbe. Prvo, svečanu prisegu predsjednika proglašava (pukim) ceremonijalnim činom. I drugo, Ustavni sud, bez dodatnog obrazloženja ustvrđuje kako se „prilikom davanja svečane prisege ne radi o činu koji bi predstavljao čin očitovanja vjerskog uvjerenja“.

Prvo što mi je nakon čitanja presude palo na pamet, jest da Ustavni sud treba biti izrazito sretan što u medijskom prostoru više ne postoji sustavno i ceremonijalno (sic!) dodjeljivanje nagrade „Shit of the Year“. Tvrdnja kako rečenica „Tako mi Bog pomogao“ ne predstavlja čin očitovanja vjerskog uvjerenja bila bi izraziti favorit u takvom natjecanju. Zapravo, u cijeloj povijesti ove države malo je izjava koje bi se s njom mogle nositi. Osim, naravno, izjave još jednog ustavnog suca, Smiljka Sokola da „novac nije imovina“, kojom je branio Frencekovu poziciju nakon što su otkriveni zatajeni podaci o računima obitelji Tuđman. Izgleda da su ustavni suci posebno talentirani.
Dobro, pustimo li na stranu taj biser ustavne pravne misli, ostaje još jedan problem – taj da nitko do sada nije toliko obezvrijedio poziciju Predsjednika Republike kao što je to sada napravio Ustavni sud.

Budimo iskreni, politička snaga i utjecaj pozicije predsjednika i nije bog zna što. No kada Ustavni sud prisegu kojom se predsjednik obavezuje na vjernost Ustavu i brigu za poštivanje ustavnopravnog poretka, svede na puki ceremonijalni čin, čitava se institucija svodi na farsu. Ako predsjednik priseže tek toliko, reda radi, pri čemu „ne misli ozbiljno“ kada izgovara prisegu, postavlja se pitanje – čemu uistinu onda služi čitava ta lakrdija od institucije? Ako će predsjednik „braniti ustavno pravni poredak“ jednako uvjereno i vjerodostojno kao što (ne) iskazuje vjersko uvjerenje zazivanjem božje pomoći, tko bi instituciju predsjednika uopće trebao ozbiljno shvaćati?

Dosadašnji Predsjednici, a i aktualna Predsjednica, dobrano su se potrudili obezvrijediti ulogu predsjednika. No oni su ipak tek pojedinci, osobe, koje demonstriraju granice svoje nesposobnosti. Ovo što je napravio Ustavni sud je daleko više – to je demontaža institucije kao takve.

Nadalje, Ustavni sud i ovoga puta uvodi presedan u pravni sustav. Iako su se svojim presedanskim odlukama do sada hvalili – ovu su prešutjeli. Naime, Ustavni sud je kao ustavno-pravu kvalifikaciju u ustavni poredak uveo pojam „ceremonijalnog čina“.

Tko, gdje, kako i kada propisuje što se u zakonskim rješenjima može i treba smatrati ceremonijalnim činom, pri čemu se, ceremonijalno, ne misli ono što se izgovara? Možemo li onda očekivati uvođenje molitve u škole na početku svakog školskog sata? Čisto kao ceremoniju, a ne kao iskazivanje vjere? Ili da uvedemo ceremonijalnu svečanu zakletvu, na primjer na početku sportskih i kulturnih događanja, ono poput „Druže Franjo mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“. Čisto ceremonijalno, tako da nitko to ne mora stvarno to i misliti kada izgovara te riječi.

Zvuči poznato?

Nije ni čudno. Čitava ova ceremonija pokazuje da se u Hrvatskoj nije puno promijenilo od Juge. Samo je ispiranje mozgova jednom ideologijom zamijenjeno drugom. Nekad su klinci u školi slušali marksizam i TIPSS (teorija i praksa samoupravnog socijalizma), a danas se vjeronauk. Nekada se kult ličnosti radio od Tita, danas od Tuđmana.
Tračak nade u cijeloj toj farsi ipak pruža izdvojeno mišljenje dvoje sudaca Ustavnog suda. Sutkinja Lovorka Kušan i sudac Andrej Abramović napisali su izdvojeno mišljenje u kojemu su iskazali svoje uvjerenje o neustavnosti pojavljivanja rečenice „Tako mi Bog pomogao“ u tekstu zakona.

To dvoje sudaca su istaknuli kako po njihovom mišljenju „osporeni dio zakona ima vjerski sadržaj, te kako se u obrazloženju većine sudaca ne kaže koji bi drugi sadržaj taj tekst mogao imati“. Nadalje, ovi suci prisegu smatraju ozbiljnim, a ne pukim ceremonijalnim činom, pri čemu se „od osobe koja ju izgovara očekuje da jednako ozbiljno shvaća i čvrsto stoji iza svake izgovorene riječi“. I konačno, kako „Ustavom zajamčena sloboda vjeroispovijedi sadrži i slobodu ne ispovijedanja vjere“, što su sve temelji za ocjenu neustavnosti.

Nažalost, jasnoća i neposrednost argumentacije iskazane u izdvojenom mišljenju to dvoje sudaca samo još jasnije očitavaju razmjere političke kompromiserske kaljuže na koju se svela institucija Ustavnog suda. Rezultat desetljeća političke kupoprodaje i trulih kompromisa prilikom biranja sudaca u Saboru daju jasne rezultate. Primjera je i puno previše, no čitava priča daje poseban draž činjenici da je upravo ovih dana, za suca Ustavnog suda Matu Arlovića predložio – HDZ.