Švicarski franak, kralj Herod i Poncije Pilat

Postignut je sporazum Vlade i bankara kojim se po najavama olakšava težak položaj dužnika stambenih kredita u švicarskim francima. Temelj za tu inicijativu dao je astronomski rast švicarskog franka koji je proteklih godina narastao više od 50%, što taj događaj dovodi u rang prirodne katastrofe. Zašto? Pa unatoč današnjem moraliziranju o valutnom riziku na koji su građani upozoreni na vrijeme, stvari baš nisu tako crno-bijele. Naime, HNB jest upozoravao na valutni rizik, no upozorenje je glasilo

Hrvatska narodna banka je upozoravala građane na mogući porast tečaja švicarskog franka, na temelju 10-godišnjeg praćenja tečaja franka te je s 95-postotnom sigurnošću tvrdila je da bi se tečaj franka mogao povećati i do 18 posto.

Ne treba ni spominjati da u isto vrijeme banke nisu bile obavezne korisnike upozoriti na rizike koje nose takvi krediti – štoviše, neke su banke i uvjetovale određene vrste kredita valutnom klauzulom u švicarskim francima. Jer budimo iskreni: koliki postotak ljudi gleda televiziju, i koliki postotak čita novine? Da li je u tim okolnostima priopćenje HNB-a dovoljna mjera?

Nadalje, šokantna je priča koju možemo čitati po novinama, kako su mjenjačnice po naputku banaka prošli vikend odbijale mijenjati švicarske franke u kune zbog – visokog tečaja i gubitka koji bi tako producirali?!? U isto vrijeme, te iste banke, bez pardona obračunaju kredite koji dolaze na naplatu po trenutnom tečaju. Da smo pravna država, reakcija državnih i financijskih vlasti bi bila trenutna, sporne mjenjačnice pozatvarane, a banke oglobljene. Ali nismo.

Treća strana priče je pak valutna klauzula kao takva. Cijela ova priča oko problema koje je dužnicima stvorio visok tečaj franka, redovito se brani tezom – tržišno smo gospodarstvo, sa slobodom kretanja kapitala. Pa tako imamo i štednju u eurima, francima i dolarima, dok ljudi po mjenjačnicama slobodno mijenjaju devize u kune i obrnuto. No, štednja je uistinu valutno liberalizirana. Štediša može danas položiti eure u štednju, sutra ih podignuti i oročiti u dolarima, a preksutra pospremiti u novčanik u francima ili kunama. Prilikom mijenjanja novca iz jedne valute u drugu vrijedi ista priča – mijenjamo novce kada želimo. Banke pritom svoju poziciju brane spreadom između kupovnog i prodajnog tečaja (koji je po izvoznicima, btw, također previsok). No kod kredita – ne. Kod kredita, jednom smo valutnom odlukom vezani na rokove od 20, 30 godina? Gdje je tu liberalizirano tržište kapitala? Zašto osoba s kreditom ne može mijenjati valute uz koje se vezala istom slobodom kao i osoba koja to radi štedeći – već mora plaćati izrazito visoke penale i namete – ukoliko banka konverziju uopće dozvoli. Banka bi tu valutnu konverziju morala naplaćivati isključivo razlikom u prodajnom i kupovnom tečaju – kao što to radi kod štednje. I kad smo već kod toga – zašto banke zakonski nisu obavezne imati i ponudu kunskih kredita, kad već pričamo o “svjesnom preuzimanju rizika dizanjem kredita s valutnom klauzulom”. Evo, hajmo konkretno – koliko banaka danas nudi stambene kredite u kunama?

No, pustimo sad tečaj franka. Recimo da je sve onako kako treba biti, i da su dužnici sami krivi što su izabrali riskantne kredite vezane uz tečaj švicarca. Ono što upada u oči da se u cijeloj ovoj poplavi medijskih napisa, reakcija vlade i banaka, uopće ne piše o možda najvećem i najvažnijem dijelu problema – kamatama. Upravo su kamate prostor u kojem banke bezobzirno nabijaju ekstraprofite.

Ugrubo (i pojednostavljeno), kamata se sastoji od tri dijela.

Prvi dio čini cijena kapitala, koju svojom kamatnom stopom određuje nadležna centralna banka. Za švicarac je to Švicarska narodna banka, koja je reagirala na krizu velikim spuštanjem (ionako povijesno niske) kamatne stope, pa je trojesečni Libor spušten sa 0,75% na 0,25%.

Drugi dio kamate formira premija rizika za pojedinu zemlju – i on je u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj rastao do sadašnje razine od 3%. Postoje mnogi načini za računanje te premije, no u biti se svode na kamatu pod kojom se država zadužuje, odnosno na kreditni rejting zemlje. Što će reći da je rast premije rizika do 3% direktna poslijedica ponašanja države koja stvara deficit poput pijanog bogataša i zadužujući se troši novce koje nema.

Ostatakom kreditne stope (koja u prosjeku u Hrvatskoj za stambene kredite iznosi oko 6%) – tj oko 2.5 postotnih poena banke pokrivaju interne troškove (koji su, kako se piše, u Hrvatskoj visoki u usporedbi sa svjetskim standardima), te za profit. Radi se o iznimno velikom postotku, no pitanje je kako to da banke drže taj postotak na tako visokoj razini?

Prored gulikožne motivacije, koja tjera banke da (i kartelno, ako treba) iscijede iz građana sav novac koji im država zakonski dozvoljava, banke imaju realno opravdanje za visoku kamatu – velika potražnju. S tim da tu potražnju ne generiraju građani, ili ne-daj-bože gospodarstvo, već država – koja praksom zaduživanja u kunama na domaćem tržištu stvara veliku potražnju za novcem i održava kamate na rekordnim razinama. Upravo nam se prije mjesec dana ministrica financija “pohvalila” kako je dolarsko zaduženje reprogramirala kunskim kreditom na domaćem tržištu kapitala. Baš joj hvala.

Sve nas to dovodi do situacije u kojoj, pored rekordno niskog Libora, tj cijene novca na europskom tržištu kapitala, država svojim sumanutim postupcima direktno (kreditnim rejtingom) i indirektno (potražnjom na domaćem tržištu) održava kamate na bezobrazno visokoj razini.

Što bi pak, spuštanje kamate sa prosječnih 5,75% na 4,75% (što je financijski opravdan zahtjev i scenarij) značilo, i u okolnostima visokog tečaja franka, demonstrira ovaj primjer. Recimo da je 2006. podignut stambeni kredit od 700 000 kuna u švicarcima – što iznosi 147 900 CHF. Uz kamatu od 5,75% mjesečni anuitet iznosi 850 franaka, a uz kamatu od 4,75% anuitet je 763 franka. Dakle, samo na neopravdano visokoj kamati, banka mjesečno – po današnjem tečaju – dužniku uzme 570 kn više.

E to je pravi lopovluk..

Zbog toga je uistinu degutantno gledati “borbu” premijerke i ministrice za “olakšavanjem pozicije” dužnicima u francima, kada je ta ista vlada generirala bezobrazno visoku kamatnu stopu. Još je degutantnije gledati hvalisanje postignutim dogovorom, u kojem se taj ključni problem – previsoke kamate – nije riješio, već je još jednom ostao na “riječi” bankara da će nešto napraviti po tom pitanju.

I dok se banke i Vlada loptaju odgovornošću za nastalu situaciju, poput biblijskog Heroda i Pilata, odgovornost leži na neumjerenosti i jednih i drugih. Hvala nizašto.