Sumrak saga

Jučer su u prvom krugu članovi zagrebačkog SDP-a plebiscitarno izabrali Davora Bernardića za novog / starog predsjednika. Naravno da će mediji sada biti puni poruka koju su tim izborom članovi poslali vodstvu organizacije, a posebno Zoranu Milanoviću. Ja ću napisati što taj izbor znači meni.

U gradskoj će organizaciji uslijediti brzopotezno poravnavanje prema izabranom, no kako to nikada nisam radio, niti namjeravam početi, dosljedno ću (i vjerojatno politički glupo) ponoviti da je za mene Bero bio i ostao loš izbor.

Ovi su izbori za mene na neki način bili poraz ne samo mog kandidata, nego i kriterija biranja. Bez daljnjeg je „jedan član – jedan glas“ najbolji način izbora stranačkog vodstva, i još uvijek je bez konkurencije u hrvatskom političkom prostoru (što je uz sve te stranke koje se kunu u demokraciju, za društvo, žalosno). Ono što u ovim izborima smatram porazom je kriterij po kojem se (očigledno) biralo – izbori su, baš kako kažu komentari – bili poruka nacionalnom vodstvu stranke. Važnije je bilo pokazati inat, glasati iz revolta, nego li birati prema kvalitetama kandidata.

U to sam duboko uvjeren, budući je na ovim izborima izabran kandidat koji je svoju kampanju izgradio na ulozi žrtve, a ne na vlastitim karakteristikama. Presudnima se nisu pokazale činjenice o načinu na koji je gradska organizacija djelovala četiri godine, o politici koju je Bero vodio. Ne, presudio je – Zoran Milanović. I Bero bi mu, baš kao ne tako davno i Ruža Tomašić, trebao poslati veliku zahvalu što mu je dva puta „spasio karijeru“. Prvi puta kada ga je maknuo sa pozicije gradonačelničkog kandidata, pozicije koja je vodila u poraz uzrokovan lošim vođenjem gradske organizacije. Već mu je tada kupio dvije trećine današnje pobjede, izvlačeći ga od preuzimanja vlastite odgovornosti i stavljajući ga u poziciju žrtve. A deal je zatvorio glupim, nepotrebnim i štetnim izbacivanjem Aleksandre Kolarić iz stranke. Aleks je preveliki znalac u svojoj profesiji da takav pacerski potez ne kapitalizira u Berinoj kampanji.

Jedan od komentara koji izvrsno opisuju ove izbore (copyright by Vojo) je da se na njima biralo između vjere i istine, i da je vjera pobijedila.

Kao rezultat, imamo plebiscitarni izbor kandidata koji se strateški pozicionirao u metodama laburista i Milana Bandića – lijevi (pseudo) socijalni populizam i (pseudo) anti-elitizam, sve upakirano u izglancani PR paket. I koji u tom natjecanju od starog lisca Bandića može samo gubiti.

Među fanatičnim komentarima se može vidjeti svašta, a najviše me dojmio jedan po kojemu smo, samim činom Berinog izbora, dekretom – „konačno ujedinjeni“. Bojim se da smo jako daleko od toga. Bero se busao u predizborna prsa ujedinjavanjem zagrebačke organizacije, tolerancijom i afirmacijom različitih mišljenja. Sada će imati (opet) priliku to pokazati, no ja sam poprilični pesimist. Mislim da se ništa bitno neće promijeniti, da će Bero nastaviti kao i do sada, forsiranjem „svojih“ ljudi i ignoriranjem ostalih, te da će se igra eventualno podignuti na višu razinu. Budući se sada treba početi spremati za nacionalnu razinu i konvenciju stranke 2016. nakon parlamentarnih izbora. U konačnici, možda stranka i postigne to deklarirano „ujedinjavanje“ kroz godinu dvije, kada „oni ostali“ rezignirano odu.

U svakom slučaju, da se cijeli tekst ne pretvori u postizborno cviljenje, završiti ću ga sa dva komentara koja pročitah jučer navečer:

Čestitam Davoru Bernardicu na pobjedi. Nadam se da ce organizaciju voditi pametnije nego dosad.

To ne bi trebalo biti osobito teško?

A dobrim ljudima koji me uvjeravaju da je ovaj izbor prekretnica ka pozitivnim promjenama u stranci upućujem iskrenu želju da se ne razočaraju pretjerano kroz neko vrijeme.