Što je “prirodno” i “normalno”?

Kroz homofobnu kampanju “U ime obitelji” proteklih su se tjedana formirali brojni argumenti (i “argumenti”) kojima se javnost pokušava uvjeriti da je inicijativa za uvrštavanje odredbe o braku kao isključivoj zajednici žene i muškarca u Ustav legitimna. Jedne od češćih rečenica koja se pri tome koriste su kako je “to prirodno” i kako je “to normalno“. Koliko god te rečenice prolaze kao samorazumljive, riječ je o dubokoj neistini.

Prvo, što to znači da je brak kao životna zajednica muškarca i žene – prirodan? Jedino moguće objašnjenje je da se taj odnos redovna pojava u prirodi. Hm, e pa nije.

Prvo, pojam braka je ljudska tvorevina. Životinje zasigurno svoje veze ne racionaliziraju na taj način. No dobro, pustimo tu igru riječima na stranu – činjenica je među životinjama, pa ni među višim oblicima životinja poput sisavaca, ne prevladava takav “prirodni” odnos. Životinje su uglavnom poligamne, tj imaju više partnera. Ne samo kroz život, već i u isto vrijeme. Često su hijerarhijski organizirane, pa se recimo pariti smije samo alfa-mužjak, i to najčešće istovremeno sa svim ženkama u krdu / čoporu.

Ok, pustimo i to na stranu. Recimo da se tim pridjevom “prirodno” ne pokušava ništa reći o socijalnoj strukturi veza među životinjama, već da se njime ističe seksualni odnos između jedinki suprotnog spola – budući je to jedini način da se produži vrsta. Newsflash – ni to nije istina. Homoseksualno ponašanje među životinjama je dobro evidentirano i proučeno. Primjera radi, pokazalo se da su dupini kroz cijeli život biseksualni, dok za obilje ostalih podataka preporučam daljnje čitanje.

I sad me zanima, kako ćemo svim tim životinjama objasniti da su “neprirodne”?

Za razliku od homoseksualnosti postoji velik broj uzoraka ponašanja koji su detaljno dokumentirani kao “prirodni” (a ja bih rekao učestali). Kao na primjer odnos prema bolesnim i invalidnim jedinkama. Životinjske zajednice često (mada i tu ima izuzetaka) ostavljaju bolesne i invalide da umru u samoći. No mi ljudi, to kao društvo ne radimo – ili se barem trudimo tako ne ponašati. Koliko god to bilo “prirodno” i koliko god takvo ponašanje ne pridonosi produžetku vrste.

Kao zaključak se nameće da je korištenje termina “prirodnosti” potpuno promašeno. Niti su po tom principu same životinje “prirodne” (o apsurda li…), niti ljudi kao društvo ne prepoznaje “prirodne” procese kao društveno poželjne.

Sa pojmom “normalno” stojimo još gore. Naime, što je “normalno“? Normalno je – kao što samo ime govori – ponašanje koje je društveno normirano. Dakle ponašanje za koje je društvo odredilo normu / granicu. Što je daleko od nekog univerzalnog kriterija koji treba prihvaćati bez propitivanja – ti se kriteriji mijenjaju i to drastično s promjenom društva.

Nekoć je tako bilo “normalno” pobijeđene, a preživjele, jednostavno pobiti na bojnom polju. Bilo je i  “normalno” djecu i žene pobjeđenih pretvoriti u roblje. Robovlasnički odnosi su bili “normalni” u nekim dijelovima svijeta još prije pedesetak godina. Bilo je i “normalno” da lokalni feudalac ima pravo na prvu bračnu noć svake mladenke među svojim kmetovima. Ne tako davno bilo je “normalno” da djeca mlađa od deset godina u rudnicima kopa ugljen za gotovo nikakvu nadnicu. U Švicarskoj je do prije dvadeset godina bilo “normalno” da žene nemaju pravo glasa – tek je u studenom 1990. godine pravo glasa za žene uvedeno u sve kantone. Do 1967. godine je bilo “normalno” da žene ne smiju trčati maraton!

Sve to pokazuje da se pojam “normalnog” bitno mijenjao kroz stoljeća, te je redovito nešto što se u nekom periodu proglašavalo kao “normalno” kasnije odbačeno kao “nehumano“.

Što me vodi i do poante današnjeg teksta – a ta je da se po pitanju ljudskih prava prvenstveno trebamo voditi pitanjem humanosti, a ne prirodnosti ili normalnosti.

Temeljno pitanje je – što heteroseksualni parovi u braku dobijaju ili gube time da se homoseksualnim parovima zabrani ulazak u brak? Čime je to odnos između dvije heteroseksualne osobe ugrožen ako se taj formalni, građanski odnos (zajedno sa pripadnim pravima i obavezama) dopusti ili zabrani homoseksualnim parovima? Ja tu ne vidim nikakav afirmativan odgovor. I umjesto da nas vodi neprihvaćanje, nerazumijevanje ili mržnja prema različitom, a što onda etiketiramo “neprirodnim” ili “nenormalnim”, citirao bih rječi jednog od najvećih humanista u ljudskoj povijesti:

Sve dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci!

Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!

Treba li tome što dodavati?