Socijaldemokracija pred izborima 2011

Socijaldemokracija već duže vrijeme u svijetu traži svoju identifikaciju, a proslijedično isti ili sličan idejno egzistencijalni problem ima i socijaldemokracija u Hrvatskoj. Iako je socijaldemokracija kao idejni pokret puno širi od okvira jedne stranke, moj interes je proanalizirati što u tom kontekstu tvori identifikaciju SDP-a, posebno u okolnostima nadolazećih izbora i izgledne smjene vlasti. Čime se identificira socijaldemokracija kroz SDP u Hrvatskoj 2011? Da bi odgovorio na to pitanje, primarno je identificirati političku okolinu.

A okolina je ta da je od 20 godina hrvatskog višestranačja na vlasti HDZ, koji je time definirao referentni sustav prema kojemu se identificiraju političke pozicije. Iako je HDZ nominalno demokršćanska stranka, njihovo političko djelovanje je sve samo ne demokršćansko. Zapravo, najtočnija bi bila dijagnoza da HDZ nema politički ideološki okvir djelovanja – već goli vladajući pragmatizam ideološki pokriva populističkom zloupotrebom nacionalnog i socijalnog. Rezultat je dugoročno financijski neodrživo podilazenje i potkupljivanje ciljanih skupina po netransparentnim i nepravednim kriterijima. Utoliko i ne čude studije koje pokazuju kako Hrvatska izdvaja neopravdano visok udio BDP-a za socijalu, koji u isto vrijeme ne dolazi do onih kojima je najviše potreban.

Plan-21U tim okolnostima socijaldemokracija, pa tako ni SDP, nema uobičajenu referentnu točku. SDP jednostavno nema luksuz afirmiranja politike većeg proračuna i / ili poreza, što je često osnovna razdjelnica lijevog od desnog centra. Mi i tako već imamo populistički prenapuhan proračun bez temelja u realnoj proizvodnji, pri čemu je najveći porezni teret upravo na plaćama. Time si dugoročno režemo granu na kojoj sjedimo, budući manja konkurentnost dugoročno vodi ka propadanju proizvodnje, a time i cijele fiskalne konstrukcije države.

Tako da će generalno gledano politika SDP-ove vlade morati smanjiti ukupni pritisak na plaće, ali i ukinuti poreze za reinvestiranu dobit, kako bi potakla razvoj gospodarstva. Ipak, i porezna politika ostavlja prostor za afirmaciju socijaldemokratskih vrijednosti, koje se očituju u podizanju poreza na dohodak za najbogatije (kojeg je HDZ-ova vlada spustila sa 45% na 40%), potom uvođenje poreza na imovinu, u prvom redu na ekstra imovinu. I najvažnije na kraju – uvođenje reda u cijeli porezni sustav, kako se porezna davanja ne bi zaobilazila kroz fiktivno vlasništvo kompanije, dok se de facto koristi za osobni, neoporezovani, luksuz. Primjerice, ako Todorić koristi vilu za osobno stanovanje, onda na to treba platiti i odgovarajući porez, a ne da se nekretnina vodi kao kompanijin hotel.

Nadalje, Hrvatska ima izrazito nesređen sustav socijalne skrbi, sa velikim bruto izdvajanjima na državnoj razini, ali i malim efektima kod krajnjih korisnika. Točnije, kod onih korisnika kojima je ta pomoć najviše potrebna. I to je rezultat opće političke koruptivnosti sustava koji vlastitu poziciju kupuje fiskalnim neredom. I bez zadiranja u postojeća socijalna prava (koja po mom mišljenju također zaslužuju reviziju, budući sustav koji financijski stimulira određene grupacije ljudi da ne rade, iako su u naponu radne snage, obilježava svoj put u propast) samo uvođenje reda može imati vidljive efekte.

Treća nekarakteristična referentna točka za hrvatsku socijaldemokraciju jest pitanje državnih i javnih službi. Primjerice, bilo bi zanimljivo vidjeti broj zaposlenih u državnoj upravi 2000. pa 2004. i konačno 2011. Iako ni nakon par desetaka milijuna kuna potrošenih u dvije godine ova vlada nije uspjela iznjedriti popis svih koji plaću dobijaju iz proračuna, uvjeren sam da je gornji broj rapidno i neopravdano rastao.

Utoliko će se nova vlada jednostavno morati suočiti sa desecima bespotrebnih agencija, udruga i odbora koje parazitiraju neposredno na proračunu ili pak na realnom sektoru kroz parafiskalne namete. Ako se pažljivije promotre predizborne najave Kukuriku koalicije može se uočiti da je ostavljen prostor za takvu reorganizaciju.

Sve te mjere na prvu ne zvuče socijalno, već će se gotovo sigurno okarakterizirati liberalnima ili pak neo-liberalnima, no one to u svojoj biti nisu. Da bi uopće mogli pricati o socijaldemokraciji moramo prvo imati zdrav temelj koji je desecima godina uništavan.

Ono u čemu se u tom periodu politike oporavka mora ogledati socijaldemokratski pristup jest (pre)raspodjela tereta reforme. On će se zasigurno dijelom preliti na javni sektor, koji za razliku od radnika u privatnom sektoru u potpunosti uživa sve zakonske i kolektivne beneficije koje su za ostale radnike misaona imenica. No primarni cilj preraspodjele tereta mora biti – financijski sektor.

Zašto?

Prvo, i na globalnoj razini je jasno da je korjen današnje krize u nereguliranosti, nezasitnosti i samoživosti financijskih institucija. Ta se svijest na formalnoj razini očituje u višegodišnjim naporima Europske unije za regulacijom financijskog sektora na globalnoj razini, ali i najave uvođenja poreza na financijske transakcije u EU. Na neformalnoj razini, ta se pak globalna svijest očituje u sve glasnijem protestu javnosti naspram financijskih institucija i benevolentnom odnosu (blago rečeno) politike prema krupnom kapitalu, poput aktualnih događanja na Wall Streetu. I bez ulaska u krajnosti, jasno je da je potrebno redefinirati paradigmu odnosa, pri čemu politika, kao ekstenzija volje naroda, mora financijske institucije svesti u okvire u kojima jedino mogu i moraju djelovati – kao dio društva.

Ova globalna situacija ima i svoju lokalnu, hrvatsku, projekciju, začinjenu hrvatskim financijskim specifičnostima. Hrvatske pak banke bezobzirno koriste narkomansku ovisnost države za pokrivanjem deficita, te poslijedično i izostanak državne zaštite građana pred samovoljom banaka. Taj se odnos najuočljiviji bio prije dva mjeseca, kada vlada Jadranke Kosor nije uspjela prisiliti ili privoljeti banke da reagiraju na divljanje švicarskog franka. Glavninu pritiska na kredite na kraju je smanjila Švicarska narodna banka fiksiranjem tečaja franka prema euru, dok su hrvatske banke neumjereno visokim kamatama nastavile pobirati profite neprimjerene okolini i situaciji.

Banke u Hrvatskoj provode politiku parazitiranja na financiranju potrošnje – kako države tako i stanovništva – igrorirajući, i time zatirući, gospodarstvo, posebno srednje i male poduzetnike. Odgovornost je politike, a u prvom redu socijaldemokracije, da redefinira, i reintegrira odnose financijskih institucija i društva. Očekivati da tržište / banke to učine same ulazi u zonu fantastike, koju najprimjerenije opisuje slijedeća basna:

Škorpion zamoli žabu da ga prenese preko rijeke.

Žaba odgovori: Neću. Ubost ćeš me.

Škorpion replicira: Neću, zašto bi to napravio, pa onda ćemo se oboje utopiti.

Žaba ga posluša i na pola puta preko rijeke osjeti bolu u leđima.

Žaba upita škorpiona: Zašto si to napravio budalo? Sad ćemo oboje umrijeti!

Škorpion odgovori: Ne mogu si pomoć, ja sam škorpion, to mi je u prirodi.

 

Vjerovati da će banke kroz tržište samoregulirati svoj odnos sa društvom jednako je vjerovanju da škorpion neće ubosti žabu.

Zaključak ove analize vidim u realnoj i ostvarivoj politici izgradnje temelja funkcioniranja društva, jer to u ovom trenutku nemamo. Da, puno je ljepše čuti populističke i demagoške “borce” za radničku klasu, ali činjenica je da put na kojem je danas Hrvatska vodi u propast sve, uključujući i radnike. Poruka koju je u Nu2 poslao Mialnović o “većoj produktivnosti, većoj strogoći i više rada“, upućena prvenstveno javnim i državnim službama jest socijaldemokratski pokušaj prevladavanja krize. Uz dodatak da svoj dio tereta nošenja krize država mora, ako je potrebno i zakonskom regulativom, prerasporediti i na financijske institucije. Smisao banaka jest u njihovom sudjelovanju u razvoju društva, a ne u izdašnom porezu na dobit.

Utoliko smatram da je izbor Kukuriku koalicije jedini realni, održivi i izvedivi način izlaska iz krize, uz maksimalnu preraspodjelu tereta na sve sudionike. Milanović po svom habitusu bježi od populizma (počesto i na svoju štetu), što je po mojem mišljenju dodatni plus za izbor. To je ujedno i osnovna rezerva koju imam prema Lesaru – jednostavno, prečesto je igrao na populizam da bih mu povjerovao.