Ribićevih 365 dana

Obzirom na javni fokus koji je ta tema zauzimala u posljednjih šest mjeseci, epilog priče je zapravo svojevrsni antiklimaks koji je prošao u relativno medijski nezapaženo. Radi se o epilogu priče o Temeljnom kolektivnom ugovoru javnih službi – a zapravo o konkluziji Ribićeve sindikalne politike. Doduše, treba biti fer, te odmah na početku reći da se ne radi (samo) o Ribiću, već o sindikatima prosvjetne vertikale i sindikatu medicinskih sestara. No Ribić je mjesecima uživao kao centar pažnje tog sindikalnog okupljanja, te je nastupao kao svojevrsni ideolog. Stoga je i red da ovaj tekst adresiram upravo na njega. Tako da se ovaj tekst može gledati kao još jedan godišnji rezime – ovoga puta Vilima Ribića.
Dakle, prije par tjedana je većina sindikata javnih službi sa Vladom potpisala novi Temeljni kolektivni ugovor kojim su se sindikati odrekli dvije božićnice, jednog regresa, kojim je smanjena osnovica za jubilarne nagrade, te su redefinirana pravila za obračun prijevoza. Uz odustajanje od potpisane povišice, teške 1,6 milijardu kuna (koju je pred izbore potpisala Vlada Jadranke Kosor, bez razmišljanja od kuda taj novac i nabaviti) – ukupno odricanje radnika javnih službi se kreće na razini od cca 3 milijarde kuna. Što takva ušteda znači za proračun 2013. ne treba posebno objašnjavati u situaciji u kojoj država ima deset milijardi kuna godišnjeg deficita i ekstremno teške uvjete zaduživanja – najteže u posljednjih 12 godina. Vjerujem da ne treba ni posebno isticati što bi taj sporazum značio u 2012. godini, kada je izostao.

Postavlja se pitanje, koji je status sindikata okupljenih oko Vilima Ribića u toj priči? Oni su odbili potpisati TKU, nisu do sada pristali niti na jednu Vladinu ponudu, te su nedavno organizirali i štrajk. Dakle, što je sa medicinskim sestrama, učiteljima, nastavnicima, profesorima, znanstvenim radnicima i asistentima? Da li oni imaju TKU? Kakve su im plaće, i kako će se kretati? Što je s njihovim božićnicama, regresima, naknadama za prijevoz? Što je najgore, čak ni mnogi od tih ljudi to ne znaju. Zašto? Zato jer ih Ribić i matični sindikati nisu izvijestiti o rezultatima svojih aktivnosti.

Primjerice, na stranicama Sindikata znanosti, Ribićevog matičnog sindikata, postoji obavijest o tome da ne namjeravaju potpisati TKU. Prokomentirali su i smanjenje rejtinga državi od strane agencije S&P (pri čemu su najvažnijim smatrali istaknuti (opravdanu) kritiku nedosljednosti tih agencija, ali u isto vrijeme nisu spomenuli da Hrvatska kao država nema apsolutno nikakvih mehanizama za ocjenjivanje ili realnu kritiku tih agencija, već da jednostavno s time moramo znati živjeti, kao i s lošim vremenom). Čestitali su i Novu godinu, te poželjeli Čestit Božić. Lijepo. Ovoga puta čak i bez prigodne čestitke Hrvatske seljačke stranke. No jednu stvar nisu ni spomenuli – nisu svojim članovima i ostalim zaposlenicima javnih službi u kojima djeluje sindikat rekli na čemu su. Koji im je trenutni status, da li imaju TKU, što mogu očekivati u budućnosti, te koji su rezultati njihovih ovogodišnjih aktivnosti, uključujući i štrajk.

E pa eto, ovakva je situacija. Svi zaposlenici u javnim službama, pa i oni koji spadaju u resore sindikata koji nisu potpisali TKU, imaju Temeljni kolektivni ugovor. Dakle, ugovor koji im štiti temeljna prava, poput prava na otkazni rok, prava na naknadu za bolovanje, prava na plaćene prekovremene sate, i razne druge zaštitne mehanizme (ne spominjem ovo demagoški, već navodim kao činjenicu – mnoge razine zaštite koje radnici u privatnom sektoru jednostavno nemaju). Nadalje, za njih vrijede ista odricanja kao i za ostale zaposlenike javnih službi – gube dvije božićnice i jedan regres, te imaju smanjenu osnovicu za jubilarne nagrade. I drugačije reguliran pravilnik za isplatu naknade za prijevoz, koji ovoga puta uključuje i otkaz kao pravnu reakciju na neistinito prijavljeno prebivalište i nezakonito izvlačenje materijalne koristi tim putem.

Nadalje, Vlada je najavila vratiti dodatke na plaću (famoznih 3, 5, 7 i 9%) nastavnicima, koji su se godinama nezakonito isplaćivali. I to ih vraća kroz koeficijente, dakle na neusporedivo transparentniji i zaštićeniji način od dosadašnjih isplata.

<strong>I što je najbolje (ili najgore) sindikati okupljeni oko Ribića su za ovakav rasplet situacije znali najmanje od svibnja prošle godine. </strong> Zašto? Zato jer je tada donesen Zakon o reprezentabilnosti, koji definira načine pregovaranja i sklapanja kolektivnih ugovora. Već su tada „Ribićevi“ sindikati znali da, ukoliko ostali sindikati potpišu TKU sa Vladom, isti vrijedi za sve – jer su jednostavno predstavljali premali postotak u ukupnoj masi zaposlenika.

Što nas opravdano vodi do pitanja: da li su nastavnici i učitelji morali prolaziti kroz sve što su prošli prošle godine? Da li su u srpnju morali izgubiti (nezakonite) dodatke na plaću, ili se transfer dodataka u koeficijente mogao obaviti i na način da to zaposlenici ne osjete na novčaniku? Odgovor je – ne, nisu morali. Da su „Ribićevi“ sindikati prihvatili ono što su znali da će ih dočekati par mjeseci kasnije, niti jedan učitelj ne bi ni na mjesec dana imao manju plaću.

Da li su morali štrajkati? Pa pogledajmo prvo koji su razlozi za štrajk. Evo primjerice, školski sindikat Preporod poručuje:

Isključivi razlog štrajka je zahtjev za vraćanjem učiteljskih i nastavničkih plaća na razinu prije 19. srpnja, kada je vlada donijela Zaključak o prestanku isplaćivanja koeficijenata uvećanih za 3, 5, 7 i 9 posto za nastavnike i stručne suradnike osnovnih i srednjih škola, što je rezultiralo time da već pet mjeseci učitelji i nastavnici kao jedini zaposleni u javnim službama imaju plaće umanjene za 200 do 800 kuna,

Dakle, sindikati su štrajkali zato jer je Vlada ukinula nezakonite dodatke. A koje bi istog trena prevela u koeficijente da su sindikati tada pristali na odricanje od božićnice i regresa. Koje su tako i onako izgubili par mjeseci kasnije. I za koje su znali da će ih izgubiti.

Suma summarum, sindikati su svoje članove pozvali na štrajk protiv sebe i svojih aktivnosti. Na što se članstvo odazvalo, i izgubilo još jednu dnevnicu. Koju će pak (barem dio njih) naknadno (besplatno) odraditi, zbog odgovornosti prema djeci i njihovom obrazovanju. Tko je tu lud?

Pokazuje se da u konačnici medicinske sestre, učitelji, nastavnici i znanstveni radnici plaćaju ceh za inatljivost sindikalnih čelnika, i njihovo dokazivanje vlastite „važnosti“. Umjesto zauzimanja konstruktivne pozicije, gdje bi se pristankom na određenu razinu odricanja ojačala pregovaračka pozicija za inzistiranje na uvođenju reda u stvarnom balastu državne potrošnje – neefikasnim javnim poduzećima s neprimjerenim viškom zaposlenih i neprimjereno visokim plaćama (u usporedbi sa primjerice učiteljima), Ribić i kompanija su samo uspjeli svojim članovima izbiti dio plaća iz džepa, stvoriti popriličan međusobni antagonizam između Vlade i dijela zaposlenika, bez ikakvih pozitivnih efekata.

Još sam u pretprošlom dnevniku naznačio koga smatram za glavnog krivca za neprovođenje potrebnih reformi – u što spada i neprovođenje racionalizacije poslovanja javnih tvrtki, kao i odustajanje od reforme lokalne uprave i samouprave. No ta Vladina krivnja ne skida krivnju s Ribića i „njegovih“ sindikata, budući su u dijelu u kojemu mogu, djelovali isključivo destruktivno i neodgovorno – ne samo prema društvu općenito, već prvenstveno prema svojim članovima. I oni nose svoj dio odgovornosti za izostanak fokusa sa stvarnog problema, kao i za politikantsku polarizaciju koja nije i ne može imati pozitivne efekte. Iskreno se nadam da će taj moment prepoznati i sindikalno članstvo.