Politička negativna povratna sprega

Posljednji izbori na kojima smo imali priliku glasati – izbori za EU parlament – donijeli su nekoliko zanimljivih novina. Pri tome ne mislim na preferencijalno glasanje (koje je već opravdalo uvođenje, mada bi bilo korisno porazmisliti o tome da se paralelno s otvaranjem izbornih lista preferencijalnim glasovima, povisi prag za podnošenje kandidature). Meni su za oko zapela druga dva momenta. Prvi je izrazito niska izlaznost. Svega dvadesetak posto, i to u odnosu na (konačno) sređeni popis birača. Drugi je moment izrazito visok broj poništenih i nevažećih listića – čak 5%. Za usporedbu, na parlamentarnim izborima se broj nevažećih listića kretao do dva posto.

No da bi zaokružili priču, treba spomenuti i referendum. Ne tako davno imali smo referendum o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Na referendumu smo odlučili da ulazimo u EU. Glasalo je 43% birača. Doduše u tom trenutku na popisu birača smo imali oko pola milijuna nepostojećih ili dvostruko prijavljenih, pa je realna izlaznost zapravo desetak postotaka veća. No, formalno, na papiru stoji da je glasalo manje od polovice birača. Netom promijenjeni Ustav primijenjen je neposredno, i referendum je zadobio legitimitet i legalitet. S druge strane prije par dana je u Fužinama održan lokalni referendum o vjetroelektranama. Glasalo je 46% birača – nedostajalo ih je 45 kako bi izlaznost bila natpolovična. No na taj referendum se primjenjuju odredbe Zakona o referendumu koji je šuplji poput švicarskog sira, te koji hitno mora na remont i usklađivanje s Ustavom. Po njegovim odredbama rezultat referenduma u Fužinama nije obvezujući.

Kao šlag na tortu, konačno ovih dana dolazi i informacija o EIU indeksu demokracije po kojemu se Hrvatska nalazi među 54 zemlje sa manjkavom demokracijom. Ono što kod tog indeksa privlači pažnju je struktura ocjene koju smo dobili.

Naime, Hrvatska je dobila visoku ocjenu (9,17 od mogućih 10) za pluralizam i izborni proces. To znači, da na našem političkom prostoru po toj ocjeni vlada raznolikost političke ponude, te slobodan proces političkog odabira na izborima. Visoku ocjenu smo dobili i kod građanskih prava (8,24). No među zemlje manjkavih demokracija su nas spustile ocjene iz  političke participacije (5,56) i političke kulture (5,63). Jednostavno rečeno – građani nisu dovoljno uključeni u političke procese, niti su politički procesi po svojoj strukturi participativni. I k tome, političari ne percipiraju koncept političke odgovornosti – dok u skandinavskim zemljama, ministri daju ostavke zbog privatno kupljenih pelena preko službene kartice, i sami vidite kako to kod nas ide. Manjak političke kulture zaokružuju opet birači koji institut izbora ne koriste i kao kaznu – kako inače objasniti da HDZ još uvijek dobija dvoznamenkasti postotak glasova?

Moj fokus je ovoga puta na problemu participativnosti, kao i institucionalnim načinima da se na nju utječe. Primjeri s početka teksta jasno pokazuju da u hrvatskom političkom sustavu jedan vid odlučivanja (putem izbora) ima nemjerljivo veću težinu od drugog (neposrednog odlučivanja putem referenduma). Stoga danas razmišljam o dva koncepta kojima bi se utjecalo i na provedbu izbora i na provedbu referenduma, a koji bi cijelo društvo – i političare, i građane – potaknulo ka participativnosti.

Danas na djelu zapravo imamo posve suprotan proces – proces negativne povratne sprege. Izostanak legitimiteta referenduma na koji izađe dvostruko više glasača nego li na izbore, daljnje demotivira birače na participaciju, uključivanje i angažman  Što rezultira još nižom izlaznošću na slijedećim izborima, povećanjem ozlojeđenosti, apatije i smanjenjem demokratskoga potencijala. Izabrani sve više ovise o strukturi svojih stranačkih birača, a ne o općoj populaciji, pa je i njhovo djelovanje sve više orijentirano u tom smjeru. I tako dalje, u krug.

Referendum

Osnovni problem sa provođenjem referenduma je to da je cijeli institut napravljen tako da bi se što manje mogao koristiti. Za uspješnost izbora izlaznost nije bitna. Za uspješnost referenduma jest. Gradonačelnik može biti izabran na temelju glasova 20% birača – i nakon toga može raditi gotovo pa što hoće. Da bi se donijela odluka na referendumu, izlaznost pak mora biti preko 50%. Uravnoteženje ovog odnosa – a opet na način da se ne dezavuira izborni legitimitet ostvaren na izborima – jest uvođenje dinamičkog kriterija izlaznosti na referenum.

Radi se o konceptu koji sam još 2009. godine opisao u dnevniku “Dinamički kriterij za raspisivanje referenduma“, s dodatkom da se kriterij ne mora odnositi samo na uvjete za raspisivanje, već se može primijeniti i kod izlaznosti. Koncept nije “izmišljanje tople vode”, već se radi o sustavu koji funkcionira u praksi – u Saveznoj državi Kaliforniji.

Jednostavno rečeno, kriteriji za raspisivanje (ili uspješnosti) referenduma veže se uz broj birača izašlih na posljednje izbore.

Po meni, koncept je genijalan u svojoj jednostavnosti. Broj potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma, ili pak izlaznost potrebna za uspješnost referenduma, jednostavno se veže uz postotak glasača izašlih na prethodne izbore. Pa bi tako za uspješnost lokalnog referenduma bila presudna izlaznost na posljednjim lokalnim izborima, a za uspješnost državnog referenduma izlaznost na posljednjim parlamentarnim izborima. Time se aktivira, ovoga puta, pozitivna povratna sprega.

Naime, svaka izvršna vlast želi imati što čvršće poluge vlasti u svojim rukama. Ne želi ovisiti o referendumima. Što stranke tjera da ojačaju svoj izborni legitimitet – tjera ih na aktivnu ulogu u poticanju veće izlaznosti, jer si time osiguravaju mirniju vlast. Da bi to postigli, moraju se u većoj mjeri orijentirati prema interesima šireg kruga birača, i afirmirati participativnost. S druge strane, oni koji na vlast dođu negativnom kampanjom i niskom izlaznošću, mandat provode sa stalnom prijetnjom lako izvedivog referenduma.

Izbori

Drugi model koji mi se mota po glavi tiče se izbornog procesa. I ne, ne radi se o većinskom izbornom sustavu u kojem se biraju “osobe, a ne stranke” – budući je ta priča urbani mit. Većinski izborni sustavi vode samo još jačoj bipolarnosti. Eto primjera Velike Britanije.

Ne, ono o čemu razmišljam jest legitimacija dana poništenom listiću. Za razliku od neizlaska na izbore, poništavanje listića je aktivan politički čin odabira. Kako se do sada radilo o “statističkoj”, marginalnoj veličini od 1-2%, tema je zapravo bila akademske prirode. No, u situaciji kada broj poništenih listića – čak i bez ikakve formalno propisane posljedice akve akcije – počne prelaziti 5%, dakle izborni prag, po mom je mišljenju tom činu potrebno dati političku legitimaciju – prazne stolice u parlamentu.

U biti time se ne bi ništa promijenilo u političkom odnosu snaga izabranih zastupnika – dokle god su u pitanju političke odluke koje se temelje na relativnom odnosu snaga. No parlamentarne odluke (a trebalo bi više takvih uvesti i na lokalnoj razini) se ne donose uvijek “običnom većinom”. Ponekad je potrebno skupiti “apsolutnu većinu” (dakle, većinu od ukupnog broja mjesta u parlamentu, s time da bi tu formulaciju trebalo prilagoditi izabranim “praznim mjestima”). Ponekad dvotrećinsku. Ponekad se ključnim pokazuje broj zastupnika koji čine kvorum. U tim bi se situacijama broj praznih stolica mogao pokazati iznimno bitnim.

I opet, model je takav da tjera stranke na afirmativan i proaktivan odnos prema građanima. Nije dovoljno ogaditi protivnika i natjerati birače da odustanu od svog afirmativnog glasa. Potrebno im je i dati razlog da listić ne ponište.

A građani? Pa oni bi, ako ništa drugo, glasanjem za praznu stolicu, proračunu uštedjeli koju kunu. 😀

Zaključno, realan sam i znam da nažalost nije realno očekivati uvođenje ovih mjera, pogotovo glasanja za prazne stolice (što bi, btw trebala biti jedna od ponuđenih opcija, a ne da se automatizmom broje svi nevažeći listići). No prije ili kasnije, politika će morati naći upotrebljiv model kojim će stimulirati veće uključivanje građana u političke procese. U suprotnom, samo režu granu na kojoj svi mi skupa sjedimo. Nadam se da nećemo dočekati trenutak kada će afirmativne participacijske mjere biti – “too little, too late”.