Pogledati cijeni u oči

Opće je poznata činjenica da Vlada ima političku snagu i poziciju za provođenje nepopularnih mjera samo u prvoj godini mandata – u drugoj godini se provode lokalni izbori, a u trećoj i pogotovo četvrtoj godini potrebno je tempirati pozitivne pomake kako bi se u okviru četverogodišnjeg izbornog ciklusa biračima pokazalo da program daje rezultate, kao i da mjere pretrpljene u prvoj godini mandata nisu bile uzaludne. U Hrvatskoj, nažalost, već puko postavljanje stvari na svoje mjesto – dakle, neignoriranje problema – nakon osmogodišnjeg pseudo-socijalnog podilaženja biračima, predstavlja nepopularnu mjeru samo za sebe. Upravo to proživljavamo sa cijenama energenata koje su od danas poskupile za cca dvadesetak posto – tim potezom nije napravljeno ništa drugo nego li svođenje cijene energenata na njihovu realn(ij)u mjeru, što je zapravo potez koji se trebao provesti prije minimalno dvije godine.

BLOG cijena struje BLOG cijena plinaOd kud pak to, prije dvije godine? Prisjetimo se dokumenta kojim je prošla Vlada zacrtala svoj program – koalicijskog ugovora HDZ-a i grupe junior partnera. Prema tom programu „Cijene energenata (električna energija, plin, toplina) postupno će u periodu 3-5 godina dostići realne tržišne cijene”. Vidjeli smo koliko je od toga protekla Sanader / Kosor vlada provela u djelo. Rezultat je, između ostaloga, i problematika izdvajanja „plinskog biznisa“ iz okrilja INA-e u državne ruke, što je bio dio, kako je danas vidljivo, koruptivnog modela po kojemu je Sanader Mađarima u ruke pustio upravljanje profitabilnim dijelom posla, a obećao preuzeti „plinski biznis“ koji je gomilao gubitke.

Već sama činjenica da se plinskim biznisom godinama proizvode gubici govori o nesrazmjeru nabavne i prodajne cijene plina (a slično je i sa strujom), što posebno dolazi do izražaja u situaciji u kojoj Hrvatska uvozi 40% potrebne količine plina i 60% potrebne količine struje. Sa strane su vidljivi grafikoni sa konkretnim cijenama plina i struje u tranzicijskim zemljama Europske unije

BLOG razmjerIz ovih podataka vidljivo je da Hrvatska već godinama održava prenisku cijenu plina, na vlastitu štetu. Kao reakcija na ove brojeve, uslijedio je „argument“ sindikata, ali i dežurnog hrvatskog populista, Lesara, koji se može sažeti na rečenicu – „ako plaćamo europske cijene, trebali bi imati i europske plaće“. Nitko od navedenih nije paralelno s tim izjavama javnosti ponudio komparativni podatak o tom nesrzamjeru cijena i plaća u Hrvatskoj, u usporedbi sa tranzicijskim zemljama Europske unije. Pa, evo ih onda u tablicama s lijeve strane*.

Posebnu pozornost treba obratiti na tablicu koja donosi razmjer cijena struje i plina naprema plaći, iz kojih je vidljivo da će u odnosu na plaće (ali i u apsolutnom iznosu) cijene energenata u Hrvatskoj ostati na jednoj od najnižih razina među tranzicijskim zemljama Europske unije. Jedini izuzetak je Slovenija, i to ne zbog izrazito niske cijene energenata, već zbog visoke prosječne plaće – što govori gdje treba tražiti rješenje – u gospodarskom napretku. Iz ovih činjenica vidljivo je da se kod kritike radi o pukoj demagogiji koja dobro zvuči, ali nije utemeljena u stvarnosti. Jednostavno, realna cijena energenata je viša nego li smo ih do sada plaćali, i to je istina kojoj treba pogledati u oči.

Nažalost, to činjenično stanje sigurno neće olakšati život građanima Hrvatske, već upravo suprotno. Rast cijena je realni udar na životni standard, i po mojem mišljenju PR strategija kojom se pomoću nekog imaginarnog „prosječnog potrošača“ pokušava umanjiti percepcija dimenzije rasta cijena je pogrešna i podcjenjivačka prema javnosti. Treba biti iskren i otvoreno reći da će cijene potrošnje energije određenim grupama građana koje u većoj mjeri troše direktno jedan od ta dva energenta (plina u kontinentalnoj Hrvatskoj, te struje u Dalmaciji) ozbiljno porasti. No pri tome isto tako treba jasno reći da umjetno održavanje cijene energenata na razini ispod realne nije socijalna, već pseudo-socijalna mjera. Zašto?

U prvom redu zbog strukture potrošača. Struju, kao i plin, troše jednako siromašni i socijalno ugroženi, kao i bogati. Subvencioniranje cijene energenata samim time predstavlja subvenciju bogatih jednako kao i siromašnih, i to subvenciju koja se u pravilu provodi kroz porez odnosno, realno, deficit državnog proračuna. Dakle, na ime budućnosti, bogatima omogućujemo jeftinu potrošnju energije. To posebno dolazi do izražaja kada se u obzir uzme činjenica da bogati imaju tendenciju energiju trošiti neracionalnije i u većim količinama, čime se subvencija države kroz cijenu energije prema bogatom dijelu stanovništva razmjerno povećava u odnosu na siromašniji dio stanovništva. Uostalom, dovoljno se sjetiti navodno „socijalnih“ mjera prema cijeni struje koje je provodila prošla Vlada. Tko je tim subvencioniranjem cijene struje najbolje prošao? Samci i vikendaši. Da li je to socijalna politika?

Rješenje tog problema (osim kroz socijalnu (a ne pseudo socijalnu) politiku usmjerenu neposredno prema socijalno ugroženima) treba tražiti u podizanju svijesti stanovništva o energiji i potrošnji, te o racionalnom korištenju iste. Pogotovo u situaciji kada ta nepotrebno potrošena energija predstavlja uvoz i deficit robne razmjene. Stoga su planirane mjere subvencioniranja i poticanja mjera energetske učinkovitosti višestruko korisne – em se kroz njih smanjuje potrošnja energenata, što postaje sve važnije svođenjem cijene energije na realnu razinu. Em se smanjuje uvoz, otvaraju radna mjesta i daje srednjeročni gospodarski zamah. Daljnji korak u tom smjeru treba biti strategija Vlade na subvencioniranju projekata kojima bi se uvelo mjerenje individualne potrošnje grijanja, ali i potrošnje vode.

Kada već pričamo o energiji, u ovu priču ulati još jedna „afera“ aktualne Vlade – imenovanje ministara Linića i Čačića u nadzorni odbor INA-e. Iako Čačićeva pravosudna situacija u Mađarskoj daje podlogu za teze o sukobu interesa, Linić – drugi važni ministar u toj priči – dao je ulasku ministara u INA-u jasan i nedvosmislen okvir. INA, točnije, MOL-ova uprava INA-e, nije u proteklih osam godina ispunila obaveze koje je potpisala Račanovoj Vladi prilikom prvog kruga privatizacije INA-e: nije uložila u razvoj rafinerija, nije obnovila sve benzinske postaje, nije ušla u tržište u Srbiji i Sloveniji, i što je najvažnije nije uložila u razvoj i eksploataciju plina na istraženim i pripremljenim pozicijama u sjevernom Jadranu. Sve su to elementi koji (ne)posredno utječu i na cijenu energije u Hrvatskoj, ali i na stupanj energetske neovisnosti države. To je izraziti interes ove Vlade, i najavili su, ako je potrebno, sa MOL-om ući i u „rat“ po tim pitanjima, sa pravom uskraćivanja koncensija dodjeljenih INA-i kao realnim oružjem.

Na kraju, kad već pišem o cijenama, želim se osvrnuti i na širi kontekst kritike politike cijena koji se nalazi doslovno u svakom drugom komentaru, a svodi se na „podignuli su PDV, cijenu vode, cijenu plina, cijenu struje, cijenu benzina – sve samo da napune proračun, a za narod ih baš briga“. Ne mogu ne reagirati na nepodnošljivu paušalnost tako artikulirane kritike. Što zapravo i ne čudi, jer ako se objektivno uđe u analizu tog „argumenta“, kritika poprilično gubi na oštrini.

Evo ukratko.

Cijene plina i struje jesu rasle, no ovim je tekstom pokazano da se radi o neizbježnom svođenju cijene energije na realn(ij)u razinu.

Na cijenu benzina prvenstveno utječe cijena naftnih derivata na tržištu, kao i tečaj dolara, a ne Vlada. Vlada ima na raspolaganju ograničeni instrument trošarina, koji rezultate može dati isključivo na kratki rok i bez trajnog pozitivnog efekta. Pri tome treba spomenuti da su prihodi od trošarina ove godine pali za 25% u odnosu na prošlu godinu, pa i taj instrument utjecanja na cijenu gubi na potencijalu. I da, evo, ovaj tjedan je cijena benzina osjetno pala. Hoće li se onda istom logikom pojaviti komentari „<em>Vlada smanjila cijenu benzina</em>“? Naravno da neće.

Vlada ne određuje cijenu vode, a i u području u kojem može djelovati, poreznoj politici – djelovala je u suprotnom smjeru, te je smanjila stopu PDV-a na vodu sa 23% na 10%.

I konačno, PDV. Prvo što se proračuna tiče. Da, uistinu je ove godine zabilježeno punjenje proraučna za milijardu i pol kuna više nego li prošle godine. No to nije rezultat povećanja PDV-a, čiji će se efekt u proračunu osjetiti tek slijedećeg mjeseca, već je poslijedica veće porezne discipline koja je neposredna poslijedica rada Vlade. No prilikom spominjanja PDV-a i punjenja proračuna redovito se „zaboravi“ spomenuti da je u tom paketu porezne reforme došlo i smanjenje doprinosa na plaće. U biti ukupni efekt poreznih izmjena na proračun je neutralan – koliko se planira uprihoditi povećanjem PDV-a, toliko se planira izgubiti smanjenjem doprinosa, pa se nikako ne radi o mjeri kojoj je isključivi cilj punjenje proračuna, već o preraspodijeli poreznog opterećenja. Povećan je porez na potrošnju, a smanjen na proizvodnju. Ako to nije dobar smjer djelovanja u zemlji u kojoj se proizvodnja zatire desetljećima, dok šoping centri bujaju, onda ne znam što je.

U konačnici, ne želim reći da su svi aspekti analiziranih odluka savršeni, pa čak ni samo dobri. Postoji puno mjesta za utemeljenu i argumentiranu kritiku – poput one da je Vlada više trebala napraviti u racionalizaciji poslovanja javnih i državnih tvrtki, te da i tamo postoji značajan prostor za uštede (čemu se pak može kontrirati vremenskim okvirom o kojemu razgovaramo, ili pak logičnosti rasporeda povlačenja takvih poteza, no da ne širim temu). Prostora za argumentiranu kritiku itekako ima – štoviše, takva je kritika poželjna jer tjera vladajuće da se s njom nose i budu bolji. Nažalost, takve je kritike premalo. Zato mi se čini da i najavljeno okupljanje pollitičara u Baškoj Vodi i „osmišljavanje platforme za kritiziranje nove vlasti“ ima svoju važnost, budući je dobroj politici gotovo nužno potrebna i dobra kritika. Koja je, nažalost, prisutna u tragovima.

* Podaci se odnose na bruto plaće. Podaci o cijenama su u eurima prema kWh, odnosno gJ. Izvor informacija: RBA (via Jutarnji list)