Ocjena ustavnosti izbornog zakona – epilog

Čitatelji pollitika.com-a vjerojatno se sjećaju jedne od inicijativa članova ove stranice – zahtjeva za ocjenom ustavnosti Zakona o izboru zastupnika. Radi se o zahtjevu za ocjenom ustavnosti koju su Ustavnom sudu podnijela četiri blogera aktivnih na pollitika.com – Marko Rakar, Tonči Majica, Marko Trzun i Aleksandar Hatzivelkos. Bez detaljnog ulaska u sadržaj tog zahtjeva, samo ću vas podsjetiti: zahtjevom je zatražena ocjena ustavnosti izbornoga zakona po osnovi nejednakosti pred zakonom koja se generira prema glasačima u XI izbornoj jedinici, te po osnovi kršenja ustavne norme o 160 zastupnika kao maksimalnom broju zastupnika u Saboru. Inicijativu je predstavio mrak u svom tekstu “Prijedlog za ocjenu ustavnosti Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor“, a tu su i dva moja teksta u kojima je detaljno obrazložena naša argumentacija: “Izborni teatar apsurda” i “Jednakošću po dijaspori“. Danas je ta priča dobila svoj pravni kraj – poštar mi je uručio Rješenje Ustavnog suda.

Prije svega trebam napomenuti da je Ustavni sud ovim rješenjem objedinio jedanaest zahtjeva za ocjenom ustavnosti Zakona o izboru zastupnika, te 8. prosinca donio rješenje kojim se ne prihvaćaju, odbacuju i obustavljaju prijedlozi za pokretanjem postupka za ocjenu ustavnosti. Rješenje Ustavnog suda je javni dokument, koji će biti objavljen i u Narodnim novinama – pa stoga naknadno želim prokomentirati i ostale postupke završene ovim Rješenjem – no za to mi ipak treba malo vremena. Danas ću samo o našem zahtjevu.

U biti, s pravne strane tu se nema puno što reći – Ustavni sud je donio jedninu moguću i apsolutno ispravnu odluku – „Ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari”

Hrvatski je Sabor u lipnju donio Odluku o proglašenju Promjena Ustava Hrvatske, kojom je izmjenjen članak 45. Ustava na način da se tim člankom određuje broj zastupnika izabranih u “dijaspori”. Na taj je način naš zahtjev postao bez pravne osnove – argument o nejednakosti, kao i argument o prekobrojnosti zastupnika u Saboru temeljeni su na odredbi izbornog zakona koji je propisivao nefiksnu kvotu za broj zastupnika u XI. Izbornoj jedinici.

I tu se uistinu nema što dodati ni oduzeti.

No ostaje jedan drugi problem, a to je političko tempiranje rada (i nerada) Ustavnog suda. Naime, i danas sam uvjeren da su argumenti koje smo predočili Ustavnom sudu izrazito čvrsti, i da bi pravorijek morao biti u našu korist. Problem djelovanja Ustavnog suda je taj da je i sa takvom odlukom čekao do trenutka kada je postala bezpredmatna. Time Ustavni sud de facto preuzima političku ulogu za koju nema legitimitet. Uloga Ustavnog suda je da nepristrano (i u skladu sa važnošću predmeta) ocjeni (ne)ustavnost nekog zakona. Za razliku od toga Ustavni sud politički taktizira, u pravilu pogodujući vladajućima, i time neposredno utječe na proces donošenja političkih odluka.

Na ovom konkretnom primjeru jasno je da je primjerice Ustavni sud utjecao na proces ustavnih promjena – da je izborni zakon proglašen neustavnim prije tog procesa, bitno bi se izmijenile političke okolnosti.

Političko djelovanje sudskim nedjelovanjem još je očitije u slučaju Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Tada je neposredno nakon donošenja tog zakona, i nakon niza podnesenih zahtjeva za ocjenom ustavnosti predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec izjavila:

Načelno je stajalište svih ustavnih sudova u Europi, koje poštuje i Ustavni sud RH, da ako ocjeni da se i dalje vodi javna rasprava o nekom društvenom pitanju i da to pitanje nije do kraja riješeno tamo gdje treba biti, nego postoji mogućnost da će se preformulirati, drugačije regulirati i ostalo, Ustavni sud mora biti suzdržan sve dok ne ocjeni da više ne postoje nikakve šanse za drugačije rješenje. Društvena rasprava o ovom pitanju još nije završena i Ustavni sud bi prerano ušao u tu priču, bez da je Parlament dao svoju zadnju riječ.”

Kakva “javna rasprava” neposredno nakon što je zakon donesen. Umjesto da rasprave prijedlog, i proglase zakon neustavnim, Ustavni sud se postavio u poziciju kontrolora štete za vladajuću stranku. Ako će Jasna Omejec sa škakljivim predmetima uvijek čekati da parlament da svoju „zadnju riječ“, onda se Ustavni sud može komotno ukinuti – jer je to nikad. Parlament uvijek ima mogućnost i pravo na naknadnu intervenciju. Tako da bi se Ustavni sud, umjesto igre pogađanja (o tome je li „parlament dao svoju zadnju riječ“), trebao baviti svojim poslom i – suditi.

Nažalost i u slučaju ocjene ustavnosti izbornog zakona ostaje gorak okus da je Ustavni sud svojim nepravodobnim djelovanjem igrao političku igru za vladajuće. A zna se kakvu pravdu predstavlja zakašnjela pravda.