Nož u leđa socijaldemokracije

Posljednjih dana traje intenzivna medijska priprema novog poteza kojeg Vlada očigledno namjerava povući – ukidanja najviše stope poreza na dohodak, one od 40% kojom se oporezuje dio plaća većih od 8800 kuna. Iz tiskovina i na televiziji nas toplim prilozima o mladim IT zaposlenicima koje država tlači velikim porezom uvjeravaju kako će se tako pomoći državi da se izvuče iz krize, i kako se time stimulira najkreativnije među nama. Slatka reklama. Šteta što ne pokazuje stvarno stanje.

A stvarno stanje je to da zaposlenici u IT industriji ni približno ne čine većinu onih na koje bi se odnosilo ukidanje stope od 40 posto poreza na dohodak. Prema “Strukturi zaposlenih prema visini prosječne isplaćene neto plaće i djelatnostima“, publikaciji Državnog zavoda za statistiku, u razredu plaća većih od 10 000 kuna u IT industriji pobrojano je oko 1400 zaposlenika. Plaće preko 10 000 kuna u telekomunikacijama dobiva oko 1500 ljudi, u javnoj upravi i obrani oko 7000. Dok u financijskom sektoru koji pokriva banke i osiguravajuća društva plaće veće od 10 000 ljudi dobiva osam puta više zaposlenika nego li u reklamiranom IT sektoru – njih oko 11 500.

Dakle kako bi izgledala prava reklama, ovaj, hoću reći medijski nezavisno praćenje nove inicijative. Evo dva primjera:

Umorni bankar se nakon dugog dana na poslu automobilom vraća kući. Kroz glavu mu prolaze flashovi stresa s kojim se borio danas. Uspio je pronaći novi model kreditiranja koji će kao i švicarac oguliti desetke tisuća ljudi. Pa je potom imao plodonosan sastanak sa marketingom na kojemu su osmislili kampanju kojom će ljude navući na taj proizvod. Potpisao je desetak ovrha – doduše to nije bio highlight dana, samo je jedna nekretnina bila stvarno vrijedna, ali nema veze, sve se na kraju proda. Ah da, bio je tu i onaj težak sastanak sa direktorom partnerske osiguravajuće kuće. Ulaskom u EU morali su spustiti premije osiguranja za 20%, pa sad moramo smisliti novi način haračenja.

Ponekad se pita da li je sve to vrijedno, pogotovo za tu siću od 30 000 kuna mjesečno. No onda na radiju čuje za ukidanje stope od 40% koja će mu povećati plaću za par tisuća kuna, i odmah je spreman za nove pobjede, kojima će izvuči ovu zemlju iz krize.

Jednako tako dražestan primjer bi se mogao napraviti sa npr. predsjednikom najveće oporbene stranke – zapravo s više njih, za redom. Jednog smeta toliko sjedenje, pa na vlast nakon četiri godine u oporbi dođe bez ijednog pripremljenog zakona i reforme, a drugog smeta zatvoreni prostor u Saboru, pa stalno obilazi teren. Ono, razne jame pogodne za bacanje političkih protivnika i slično. Usput potpiše par necivilizacijskih zahtjeva za referendum. I onda obojica dobiju veću plaću – kako bi najkreativniji među nama izvukli ovu zemlju iz krize.

GiniOno što je posebno apsurdno je to da u istim novinama u kojima se na drugoj strani veliča ukidanje porezne stope za najveće plaće, dvije stranice dalje nalazimo tekst koji sadržajem pobija smislenost ovakvog poteza. Naime, prema podacima Eurostata Gini indeks kojim se mjeri nejednakost raspodjele dobara u društvu pokazuje da je stupanj nejednakosti najmanji u – Sloveniji.

Zašto je to bitno? Iz dva razloga. Prvo, u Sloveniji je nesumljivo bolje nego li kod nas. Neću niti ulaziti u sve parametre koji to potvrđuju. Drugo, Slovenija ima još veću najvišu stopu poreza na dohodak. Dok mi na najveće plaće obračunavamo 40% poreza, u Sloveniji naplaćuju 50%. Dakle, nije im trebalo nagrađivanje najbogatijih kako bi kao društvo živjeli bolje.

Da se razumijemo. Rad je u Hrvatskoj porezno preopterećen (čak i puno više parafiskalnim nametima nego li porezima), i cijenu rada treba smanjiti. Ali pritom treba smanjivati cijenu rada za cjelokupno stanovništvo. Primjerice, ako se smanji najniža stopa poreza na dohodak, ta će mjera utjecati na sve plaće – i velike i male. I dušebrižnici se ne moraju brinuti – oni sa najvećim plaćama će pritom i najviše osjetiti smanjenje porezne stope. Isto vrijedi i za ukidanje prireza. Ukidanjem najviše stope poreza jednostavno će se onima koji imaju puno dati još više. Kako će nam onda Gini indeks izgledati?

Tu bih se sjetio još jedne premijerove izjave, kada je najavio da će – kada prilike to dopuste – prvo povećati plaće profesorima i nastavnicima u školama. Također, za izjavio je i da je sramotno da profesori imaju manje plaće od zaposlenika u javnim poduzećima. Budući je premijer očito izgubio dodir sa stvarnošću (a ni sa pojmom socijaldemokracije baš ne stoji dobro), evo vijesti – nastavnici i profesori nisu u toj skupini kojoj ćete ovim potezom dignuti plaću. Dignuti ćete ju financijašima i javnoj upravi. Doh.

Dodajmo tome da se svako povećanje najmanjih plaća neposredno vraća u sustav kroz potrošnju u Hrvatskoj i time utječe na povećanje BDP-a. Oni sa najmanjim plaćama i tako ne mogu drugačije nego li potrošiti svoje prihode u Hrvatskoj. Dok će oni sa najvećim plaćama svoje ekstra novce prije potrošiti na skijalištu u Austriji ili na nekoj tropskoj plaži, pa odricanjem od tog dijela poreza država dijelom stimulira potrošnju u nekim drugim zemljama.

Problem Hrvatske se ne može riješiti uravnilovkama i administrativnim potezima perom – a automatsko povećanje plaće svih koji zarađuju više od nekog iznosa je također vrsta uravnilovke. Njome se oni koji zarađuju puno automatski proglašavaju boljima, klasom koja nas treba izvući iz krize. A nisu. S obzirom na strukturu ljudi koji primaju takve plaće, velikim dijelom se radi o administrativnim i političkim trutovima i direktorčićima koji žive na proračunu ili parafiskalnim nametima. Ah da, i o financijašima, kojima je dobrobit društva – dokazano – prva na listi prioriteta. Ovoj zemlji su potrebne strukturne reforme kroz koje će se konačno početi plaćati rad i kvaliteta, a kažnjavati nerad i poslušništvo. Nešto što nažalost ni ova Vlada nije bila spremna napraviti u jedinom trenutku kada se takve reforme mogu provesti – na početku mandata. Jesam li već spomenuo ljenčarenje u oporbi i dolazak na vlast bez osmišljenog koncepta vladanja?

U biti, ovim se potezom samo nastavlja priča započeta puštanjem balona o uvođenju flat-rate poreza, koja je u javnost tada došla kroz podpredsjednika Vlade, Grčića. I kao što sam i tada, a i sada, napisao – radi se o potezu koji je u temeljnom nesuglasju sa idejom socijaldemokracije. Nažalost, već sam izgubio ikakve iluzije oko socijaldemokratskog i razvojnog potencijala ove Vlade (posebno nakon što je izbačen Linić, i na način na koji je izbačen). Milanović očigledno nema ni pet posto kapaciteta jednog Renzija.

No ako ova Vlada i vladajuća većina provedu ovakvu superhik odluku, znam što mogu osobno napraviti.

Prvo, osobe koje su aktivno ili pasivno omogućile provođenje ovakve politike nikada od mene neće dobiti glas.

Drugo, zatražiti ću od svoje stranke, SDP-a, da iz svog članstva isključi sve članove Vlade i saborske zastupnike koji su omogućili provođenje ovakve odluke, koja je u potpunosti suprotna sa načelima socijaldemokracije. Svojim su se političkim djelovanjem i članstvom u stranci obavezali štititi slabije i djelovati ka smanjivanju socijalnih i društvenih razlika, a ne obrnuto. Zbog toga ja ne namjeravam napustiti stranku – već od stranke namjeravam tražiti da isključi one članove (pa bili to i apsolutno svi zastupnici u Saboru) koji djeluju suprotno njenim programskim načelima.

Kako kaže jingle sa Stojedinice: “Kad je bal, nek jebal”.