Najbolje što Hrvatska ima: političari, birokrati i bankari

Najzvučniji potez nove Vlade i starog ministra financija je bez sumnje najava i konture porezne reforme. Potezi takve magnitude bez sumnje su temeljni identifikator politike koju namjerava voditi Vlada. Stoga nije ni čudo da je od samog predstavljanja reforma stavljena pod povećalo. Kao što je i sam ministar najavio, reforma je opsežna. Zadire u nekoliko vrsta poreza (od poreza na dobit, dohodak, pa do PDV-a), a zamišljene promjene su kompleksne i isprepliću se na više načina. Zato se vrlo lako mogu i predstavljati na više različitih načina, s obzirom na to koji se efekti naglase.

Tako smo već od ministra mogli čuti interpretaciju da će nakon provedene reforme milijun i pol ljudi biti oslobođeno poreza na dohodak. S druge strane, protivnici predloženoga već su reformu sumirali na povećanje plaće najbogatijima, te povećanje cijena najsiromašnijima.
I što je najbolje, i jedni i drugi su u pravu.

Kompletna reforma je jednostavno preširoka, i sa više različitih vrsta poslijedica da bi se obuhvatila u jednom tekstu. Između ostaloga sadrži mnogobrojne poteze koji racionalno pojednostavljuju mnoge detalje u poreznom sustavu. No ja ću se danas koncentrirati na jedan segment porezne reforme za koji jednostavno ne pronalazim racionalno objašnjenje: promjenu najviše stope poreza na dohodak.

Oporezivanje dohotka u Hrvatskoj je progresivno – uostalom kao i u najvećem dijelu Europe, uključujući i razvijene kapitalističke zemlje poput Njemačke, Nizozemske ili Velike Britanije. To znači da se stopa poreza određuje prema visini plaće. Najviše plaće imaju najvišu stopu poreza. Vlada SDP-a i ministar Lalovac su također na tom području provodili promjene, te su plaće na koje se obračunava najviša porezna stopa od 40% dignuli sa 8800 na 13 000 kuna. Sadašnji je prijedlog taj prag dodatno dignuti na 17 500 kuna, te pri tome stopu sa 40% smanjiti na 36%.

Postavlja se pitanje: zašto?

Na početku da jednostavno eliminiramo raširen mit vezan uz ovu temu, kako Hrvatska izrazito oporezuje visoke plaće, puno više nego li se to radi na zapadu. To jednostavno nije istina. Najviša porezna stopa iznosi primjerice 52% u Nizozemskoj, 43% u Italiji, 45% u Velikoj Britaniji. Njemačka na najveće plaće obračunava 45% poreza, a drugu po redu stopu od 42% obračunava na plaće tri puta veće od minimalne. Tako da se Hrvatski porez od 40% na dio plaće preko 13 000 kuna nikako ne može smatrati pretjerano visokim.

No poreznom se reformom i takva stopa dodatno spušta na 36%, kako bi oni sa plaćama od 20 000 kuna mjesečno dobili još tisuću kuna više.
Standardni odgovor na pitanje čemu takva promjena je – zato da zadržimo i bolje platimo naše stručnjake koji zbog toga bježe iz Hrvatske. Dakle, čisto da rasčistimo ciljeve: jel to sad znači da će se tisuće naših stručnjaka vratiti iz Europe? Hajde, pa da vidimo.

No pri tome nitko, ali baš nitko u javnom prostoru, ne komentira koja je uistinu struktura zaposlenika kojima se na ovaj način značajno povećavaju (već ionako velike) plaće. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u najvišem platnom razredu je tako primjerice pobrojano 1400 zaposelnika u IT industriji, te 1500 ljudi u telekomunikacijama. S druge strane isti podaci govore o 7000 takvih zaposlenika u javnoj upravi. I o 11 500 zaposlenika u financijskom sektoru.

U stvarnosti, struktura zaposlenika sa najvišim primanjima je potpuno drugačija od one koja nam se servira. To nisu pretežito IT stručnjaci, znanstvenici i kirurzi. Ne, apsolutnu većinu ljudi sa najvišim primanjima čine političari, birokrati, bankari i menadžeri u prehrambenoj i prerađivačkoj indistriji (dakle u onoj grani industrije u kojoj rade ljudi s najnižim primanjima). Njih ima više nego svih ostalih zajedno. Vrlo je vjerojatno da te najviše plaće prima više uhljeba smještenih u razne uprave javnih i navodno privatnih firmi, nego li IT stručnjaka.

I iako se ti IT stručnjaci koriste kao smokvin list, koji pokriva informaciju o tome kome će država zapravo dati koju tisuću kuna mjesečno više, opet nitko ne spominje da je deficitarna i poželjna zanimanja moguće zaštititi ciljanim mjerama. Nije potrebno povećati plaću Bohačeku i Petrovu za koju tisuću kuna kako bi se potaknuli IT stručnjaci ili kirurzi.

Još jedan vrlo zanimljiv detalj do sada nije spomenut u javnosti. Naime, najviše plaće kojima se ovom poreznom reformom najviše pogoduje, imaju i ljudi koji odlučuju o donacijama političkim strankama. Tako da na samom početku mandata nove Vlade imamo zanimljiv „deal“: tvrtka stranci donira 100 000 kuna, pa potom država direktoru koji je tu odluku donio, u četverogodišnjem mandatu njegov osobni novčanik podeblja za – 100 000 kuna.
#samoljubav

Kao još jedan od „razloga“ i „prednosti“ takve promjene poreza na dohodak moglo se čuti kako se na taj način porezni sustav – pojednostavljuje. Što bi bilo smješno, da nije ozbiljno izrečeno.

Naime, obračun poreza na dohodak u Hrvatskoj je specifično – budimo iskreni – glup. Na takozvani „bruto“ iznos obračunava se zdravstveni doprinos, čime se formira, opet takozvani „bruto 2“. Nešto što nema valjda nitijedna država na svijetu, osim Lijepe naše. Tu je i obračun doprinosa za mirovinsko, koji se tekođer računa (i isplaćuje) iz „bruto“ iznosa. Ne „bruto 2“, već onog početnog „bruto“ iznosa koji nije bruto opterećenje za poslodavca (to je „bruto 2“). Pa nakon toga slijedi porez obračunat kroz tri progresivne stope, pa potom i prirez, čiji je temelj obračunavanja upravo spomenuti porez.

I sad netko kaže da se smanjenjem sa tri na dvije stope u ovom postupku nešto bitno pojednostavilo? Kome, u 21. Stoljeću, kada to tako i onako odrađuje software? Onaj tko porez nije znao obračunati sa tri stope, neće ga znati obračunati ni sa dvije. A to je 99% zaposlenika. Zato i dobivaju platne liste, pa neće to valjda sami raditi, onako, iz gušta.

Pored svega ovdje spomenutog, treba reći da promjena poreza na dohodak zasjaji u potpunosti tek kada se upotpuni sa drugim poreznim izmjenama i najavljenim politikama. Već je medijski dobro obrađen „Superhik“ efekt porezne reforme, koja s jedne strane značajno povisuje plaće najbogatijima, te u isto vrijeme i poskupljuje osnovne životne namirnice poput kruha i mlijeka, ili pak lijekova.

Kako je do sada najavljivano, novi vrhunac bi reforma mogla doseći promjenama u zdravstvu i uvođenjem „zdravstvene košarice“ ili „standarda“. Time će se osnovni pristup zdravstvenim uslugama ograničiti svima koji nemaju dovoljno novaca kako bi platili „nestandard“. A najbogatiji će upravo promjenom poreza na dohodak dobiti od države novce kojim će lako platiti sve potrebne „nestandardne“ usluge. I još staviti na stranu koju kunu za ljetovanje na Bahamima. Pa neće valjda tim novcima dizati potrošnju (i BDP) u Hrvatskoj – kao sirotinja sa svakom kunom više koja joj završi u džepu.

Sve u svemu, lijepo je vidjeti da je bar jedna osoba zadovoljna predloženim promjenama – bivši ministar financija, Boris Lalovac. HDZ-ov ministar Marić sa porezom na dohodak radi skoro sve što je s njime namjeravao napraviti i Lalovac. Što je dobro, jer je sada Boris, kao voditelj unutarstranačke kampanje Orsata Miljenića, prezauzet „vraćanjem socijaldemokracije“ u SDP.

* članak je 1. studenog 2016. došao na naslovnicu Večernjeg lista
barometar_porezna_reforma

  • Stjepan Zlodi

    “Germany is certainly not a low-tax jurisdiction. But it is also not as bad as a lot of people think. Everybody seems to be talking about the tax rate being in the area of 50% or so. But how can it then be, that the tax bill for a single individual with an annual salary of €50k is around €12k (24%) and for a married couple with a joint annual income of €80k it is around €16k (20%)? These are figures for 2016 income tax, including surcharge – Solidaritätszuschlag.”

    Da sve te zemlje imaju velike porezne stope, ali svi zaboravljaju spomenuti na koje iznose se one primjenjuju. Zbog toga su kod nas opterećenja prevelika jer se primjenjuju na daleko manje iznose nego što je to u navedenim zemljama.