Moj glas za Miranda

Kampanja za izbor predsjednika gradske organizacije SDP-a se zahuktala, a ja, kao i prije četiri godine namjeravam javno podržati jednog od kandidata. Kao uvodna napomena – na ovim untarstranačkim izborima nemam nikakav osobni interes; nisam ničiji kandidat za potpredsjednika gradske organizacije, niti za člana glavnog odbora. Također, na ovim izborima ne sudjelujem ni u čijem stožeru – sve što danas ovdje napišem je, kao i uvijek, moje mišljenje. Ne govorim ni u čije ime, već samo u svoje – ime običnog člana stranke. Ali govorim iskreno i otvoreno.

Kako ja vidim ove izbore, izbori se unatoč trojici kandidata, vode između dvije koncepcije. Ja ih prepoznajem kao koncept suradnje i njemu suprostavljeni koncept podijele. Kao predstavnika prvog koncepta vidim Miranda, a kao predstavnika drugog, Beru. I ja sam na ovim izborima svoj glas odlučio dati Mirandu. Evo i zašto.

Bero je svoj izborni program sažeo u četiri stupa: decentralizacija, demokratizacija, modernizacija i edukacija. I priznajem, sve što je Bero stavio na papir zvuči odlično, a te stavove (koji su doduše načelni) podržavam i sam. No.

BeroKvalitetan izbor čini sinteza programa i osobe koja taj program vjerodostojno može provesti u djelo. I dok s programom nemam problema, s drugom polovicom tražene sinteze – imam. Jednostavno, ne vjerujem da Bero ima kapaciteta, potencijala, ali ni iskrene želje svoj izborni program provesti u djelo.

Bero u ovu kampanju nije pao iz svemirskog broda. Ne, on u nju ulazi kao aktualni predsjednik gradske organizacije SDP-a. I s te pozicije imao je četiri godine vremena, a bogme i slobodne ruke da u djelo sprovede mnoge stvari koje sada nudi članstvu. Štoviše, osobno sam ga slušao kada je prije četiri godine u tadašnjoj kampanji za predsjedničko mjesto zagrebačkog SDP-a, pričao slične stvari – decentralizacija, demokratizacija, edukacija i vrednovanje svakog člana, itd.

No, kako je iskoristio te četiri godine predsjednikovanja? Koliko je od tih svojih “temeljnih stupova” realizirao? Djela, kažu, govore više od riječi. Ok, koja su djela iza Bere u posljednje četiri godine?

Pa redom – zagrebačka organizacija nije u te četiri godine institucionalizirala, niti pokrenula na neformalnoj razini ikakvu interakciju s članstvom. Običan član ima doticaja i utjecaja na rad gradske organizacije jednako kao i prije toga. Dakle, jako malo.

Nadalje, ja kao rezultat Berinog rada u gradskoj organizaciji ne vidim afirmaciju članstva i kvalitete, već prvenstveno afirmaciju kadrovske politike koja mu osigurava poziciju. Bero je imao potpuno slobodne ruke što se kadrovske politike u Zagrebu tiče – uključujući i slaganje liste za gradsku skupštinu. I rezultat tog rada je apsolutna dominacija „Berinih kadrova“. Ni s time ne bi imao problema da se radi o politički prepoznatljivim i u javnosti izgrađenim licima. No u pravilu nije tako, a na Berinoj listi, kao ni u naknadnom kadroviranju po skupštinskim odborima ne može se naći nitijedna osoba koja nije na njegovoj „političkoj liniji“. Nije valjda da nema drugih kvalitetnih ljudi u stranci osim onih koji podržavaju Beru? Očigledno – je.

I konačno, tu je i light-motiv Berine kampanje – „o Zagrebu se treba odlučivati u Praškoj“, koju je dodatno začinio izjavom da je „do sada previše slušao središnjicu“. Na žalost, iako može tako zvučati, tu se ne radi o decentralizaciji i spuštanju ovlasti na lokalnu sredinu, već o borbi za poziciju. Bero, baš kao i Bandić prije njega, pumpa animozitet između zagrebačke organizacije i središnjice stranke, ne bi li u afirmiranju te podijele i sukoba izgradio svoju poziciju.

Moj pogled na gradsku organizaciju je pak u potpunosti suprotan. Gradska organizacija je opterećena desetljećima Bandićevog soliranja i ego-tripova. I umjesto da nakon njegovog odlaska krene ka konstruktivnoj izgradnji, Berinim dolaskom, ali i najavljenom politikom, antagonizam i podijele se nastavljaju.

Ja to jednostavno više to ne želim gledati.

mirandoS druge strane, Mirando nastupa bitno drugačije. Kampanja mu nije razvikana, i vjerojatno je PR-ovski efekt koji postiže za nekoliko razina niži – Bero je lijep, mlad, pametan, visok i govori sve „prave stvari“ – baš kao iz PR udžbenika (pitam se tko mu radi kampanju; zapravo, zaboravite, pitanje je retoričko). No Mirando ima nekoliko karakteristika koje izrazito cijenim, nemjerljivo više od izglancane PR pojave.

Prvo, Mirando je sposoban okupiti kvalitetan tim suradnika. Preuzeo je jedno od najtežih ministarstava – ministarstvo rada u doba dugotrajne krize. I vjerujem da je u njemu napravio velik posao, između ostalog jer je znao oko sebe okupiti kvalitetan tim suradnika.

Drugo, Mirando nastupa tiho, ali uporno i promišljeno. Nema tu „flash gordon“ nastupa, Miradno je u radu pretežno tih. Ali uporan. Sjećam se početaka pregovora sa sindikatima, te javnim nastupima sindikalnih čelnika koji su ga pokušavali javno diskreditirati i „izbaciti ga iz igre“. I bez dramatičnih nastupa, upornošću i ustrajnošću, Mirando je na kraju bio taj preko kojega su ipak išli svi pregovori u resoru. Tiha voda brege dere, ne.

Treće, Mirando poslu prilazi sustavno i promišljeno. Možda svoj program nije sažeo na efektan slogan, ali ga je sastavio detaljno i promišljeno. Taksativno je pobrojao gradska i stranačka pitanja koja smatra prioritetnima, i time program dignuo stepenicu više od načelnog. Iste su mu karakteristike omogućile i uspjeh u poslu koji je odradio kao šef Josipovićeve kampanje.

Četvrto, Mirando u ovu priču ulazi bez kofera iz prošlosti i kostura u ormaru. Bero je, koliko se god trudio to anulirati, ipak izrastao u „Bandićevom“ SDP-u. Potez izbjegavanja glasanja o DPU Cvjetni trg, kada je dio SDP-ovih zastupnika de facto rušio Bandićev projekt suzdržanim glasanjem ostavlja neizbrisivu mrlju. Ako se tada nije želio / usudio suprotstaviti Bandiću, kako onda danas može predstavljati osobu koja će tog istog Bandića srušiti? Mirando tih kostura nema, i u gradskoj politici je on, a ne Bero, svježe lice.

Na kraju, ne mogu se ne osvrnuti na još jednu temu – a ta je nametanje gradonačelničkog kandidata od strane središnjice stranke. Bio sam jedan od rijetkih koji je taj čin jasno i glasno osudio – smatrao sam, i danas smatram, da se radi o lošem, i u prvom redu nelegitimnom činu. No loš rating stranke nije počeo tada – to je jednostavno klasična zamjena teza. Taj nepotreban potez je bio rezultat lošeg ratinga i upornog pada gradske organizacije koju je četiri godine suvereno vodio Bero. Na kraju se Zoranova rečenica upućena Beri kako „mu spašava karijeru“ pokazuje posve točnom. Bero danas samo zbog statusa „žrtve“ Iblera ima mogućnost natjecanja za poziciju.

Kao zaključak, smatram da je Zoran, ali i predsjedništvo stranke u cjelini, napravilo nekoliko strateški i taktički loših poteza, uplićući se tamo gdje im nije mjesto i na način koji stvara dugoročnu štetu (a tu ne mislim samo na nametanje gradonačelničkog kandidata, već i na nedavno ishitreno, nepotrebno i štetno izbacivanje Aleksandre Kolarić iz stranke). I upravo to uplitanje središnjice muti inače jasnu situaciju – najbolji izbor za predsjednika gradske organizacije SDP-a nije Bero, već Mirando.