Milan i umjetnost prodavanja magle

Protekla dva tjedna škole u gradu Zagrebu provodile su anketu po uputi Grada, o tome žele li roditelji uvođenje uniformi u školama. Čitava je priča, baš kao što i priliči gradskoj administraciji pod Milanom Bandićem provedena traljavo. Roditelji su dobili uputu da se izjasne o uniformama, iako grad nije službeno roditeljima pružio niti jednu jedinu informaciju o načinu provođenja takve odluke.
Ne treba reći da su mišljenja roditelja mahom podijeljena, te da se o ovoj temi ponekad i žustro raspravlja.

Kao osoba koja se protivi takvom prijedlogu, mogao bih sada pisati da se njime ni na koji način neće riješiti problem socijalnih razlika niti diskriminacije po socijalnoj osnovi. Grad neće djeci kupiti i hlače, i tenisice, i školske torbe i mobitele. Navlačenje uniforme na djecu samo je maskiranje problema – „hajdemo se praviti da je time on riješen“. A nije. Istinska borba protiv diskriminacije leži u radu sa djecom, u njihovoj edukaciji, učenju o solidarnosti, empatiji, prihvaćanju i razumijevanju drugih. A ne uniformom.

Mogao bih sada pisati i da je takav potez nepotrebno razbacivanje javnim novcem. Dakle, našim novcem, novcem poreznih obveznika. Postoje stotine mjesta unutar školskog sustava gdje bi se taj novac mogao pametnije iskoristiti. Škole trebaju kvalitetnije učionice, opremu, kuhinje, kvalitetniju prehranu, veći raspon slobodnih, sportskih ili znanstvenih aktivnosti u organizaciji škola – milijun stvari koje bi djeci školovanje učinilo kvalitetnijim, poticajnijim i produktivnijim – a za koje redovito „nema novaca“. Školske uniforme ne rade ništa od toga.

Mogao bih sada pisati kako učimo djecu za život u 21. stoljeću. I kako osnovna poruka obrazovanja treba biti kreativnost, a ne uniformiranost. Kako će poslovi budućnosti biti stvaralački, a ne poslovi u manufakturi na pokretnoj traci.

Mogao bih pisati kako djeci treba razvijati samosvijest, kako ih moramo učiti da razmišljaju svojom glavom i da propituju i unaprjeđuju svijet oko sebe. Kako ih ne trebamo učiti da budu „još samo jedna cigla u zidu“, dio pokorne i poslušne mase koja slijepo slijedi autoritet vođe.

No sve je to zapravo besmisleno i kontraproduktivno.

Sve je to zapravo, upravo ono što Milan Bandić želi. Želi da se raspravljamo i želi da se žestimo oko jednog tako glupog i promašenog prijedloga. Želi, zato jer ćemo se tako do lokalnih izbora baviti glupostima i perifernim temama.

Svojim dobro uvježbanim populističkim strojem za maglu, bacio je javnosti još jednu udicu. Temu o kojoj će raspravljati, po mogućnosti do lokalnih izbora. Samo da se pri tome ne bi bavili stvarnim rezultatima njegove šesnaestogodišnje vladavine.

Da ne bi slučajno pričali kako u posljednjih šesnaest godina grad Zagreb nije izgradio ni jedan metar nove tramvajske pruge. Kako je grad zdrobio 250 milijuna kuna na „skijalište“ na Medvednici, dok u isto vrijeme žičara trune i propada. U školama bi sada Milan navlačio uniformu klincima koji su se rodili nakon što je žičara prestala voziti. Da ne bi pričali o glupostima poput umjetnog „skijališta“ od Katedrale do Trga, čija je jedina svrha zadovoljavanje malograđanske megalomanije gradonačelnika.

Kako ne bi pričali o javnim površinama koje je gradonačelnik iz toplih životnih žila kucavica grada pretvorio u sive i sterilne betonske površine. Od Kvatrića do Cvjetnog. Kako ne bi pričali o šikaniranju i tjeranju desetljetnih urbanih simbola poput cvjećarnica na Cvjetnom. Kako ne bi pričali o Horvatinčićevim terasama. Kako ne bi pričali o kumovima i fontanama, te milijunima kuna zdrobljenih u prostoru koji nema protok ljudi. Kako ne bi pričali o prostorima koji propadaju, poput Velesajma ili Paromlina. Kako ne bi pričali o gradskoj upravi koja urbanistički uništava grad, gdje dozvole idu prema migovima odozgo, a ne prema struci. Kako ne bi pričali o nepotizmu i kompletnim obiteljima zaposlenima u gradu i Holdingu. I tako u nedogled.

Ne, nemojmo pričati o tome kako živimo u ovom gradu, i kako se Zagrebom upravlja desetljeće i pol. Pričajmo o uniformama. To Milana veseli.