Lokalni zločin i kazna

Prije nepune dvije godine pisao sam o “zločinu i kazni” na parlamentarnim izborima. Temeljna teza je bila da izbori, pored mnogih drugih osobina, dugoročno gledano imaju i edukativni karakter – uče političare da nakon zločina dolazi kazna. To baš i nije neka sofisticirana edukativna metoda. Ali je temeljna, a mi ju kao društvo još nismo usvojili. Kao što na primjer pokazuju posljednji izborni rezultati stranke koja se u isto vrijeme sudi za organiziranu pljačku javnog novca.

Izbori koji su pred nama još su jedna prilika da kao društvo počnemo taj temeljni politički princip ispostavljati političarima.

Lokalni su izbori karakteristični po tome što se zapravo ne radi o jednim izborima, već o stotinama izbora koji se paralelno provode u jedinicama lokalne uprave i samouprave. I u tom mnoštvu zasigurno postoje lokalne priče o lokalnim moćnicima i raznim kombinacijama koje uključuju razne političke stranke. Bez obzira na konkretne čimbenike smatram da načelo “zločina i kazne” treba prakticirati – ne mislim nikoga apriori braniti. No ja živim u Zagrebu, i stoga je prirodno da me primarno zanimaju izbori u Zagrebu. A ti se izbori prvenstveno bave Milanom Bandićem.

Da se razumijemo, moji motivi nisu isključivo negativni. Smatram da je Rajko Ostojić ekipom koju je okupio, idejama i planovima koje je predstavio i načinom kojim se odnosi prema poziciji gradonačelnika, predstavlja najbolji izbor. No nažalost, politička svijest našeg društva još nije došla do razine biranja boljih, budući još ne znamo kazniti one koji to zaslužuju. Da smo takvo društvo, Bandić ne bi ulazio u drugi krug, a mi bi mogli raspravljati koji je od dva kandidata bolji.

Ali ne. Mi smo društvo u kojem Bandić sigurno ulazi u drugi krug. I zato je potrebno pisati ovakve tekstove.

Do danas sam čuo mnoge razloge zašto glasati za Bandića. On zna s malim ljudima. Zabavan je. Poznaje svaku ulicu. Nije mu problem zablatiti cipele u predgrađu. I mnoge od tih tvrdnji “piju vodu”. Čovjek je stvarno radoholičar u smislu da ne štedi svoje vrijeme kada treba obići i zadnju rupu u gradu. No količina uloženog vremena nije mjera. Mjera moraju biti rezultati. A rezultat Bandićevog radiholičarstva su porazni – čim se malo zagrebe ispod površine.

Rezultat Bandićevog rada je potpuno stihijski nefunkcionalan organizam. Grad isključivo ovisi o tome da li neki problem ili inicijativa privuče pažnju jedne osobe. I jedino ako ta osoba u tome prepozna svoj, a ne društveni interes. S druge strane, organizacijski gledano, grad ne funkcionira. Ne postoji strategija razvoja grada. Ne postoji strategija razvoja prometa. Ne postoji strategija iskorištavanja gradske imovine. Štoviše, ne postoji ni sustavan popis gradske imovine. Bandić stalno priča o “delanju” ali nikada o tome što delati. To uvijek ostavlja za diskrecijsko odlučivanje sebi i svojem užem krugu (tzv. kumovi).

Posebna je ironija kada ga ljudi doživljavaju kao “svojeg”, čovjeka koji brine za “male” ljude. Da, Bandić jako dobro zna komunicirati “na cesti”, dokle god je komunikacija površna. No ako se promotri Bandićeva politika, vidi se da je radio za korist krupnog kapitala. Horvatinčić je tu samo najuočljiviji primjer. Kako u svjetlu borbe za malog čovjeka  uopće sagledati Bandićev GUP, i najavu njegove izmjene nakon izbora ako pobijedi njegova lista?

bandic-mercepBez da se uopće spomenu svi “kumovi”, gradnje zlatnih WC-a, fontana i kupovine atomskih skloništa, još je jedan segment koji jednostavno ne mogu preskočiti – Bandićevu ideologiju. Ili točnije, izostanak iste. Opasnost u toj potpuno pragmatičnoj ne-ideologiji jest ta da je taj čovjek spreman na sve. Pa i slikati se sa čovjekom kojem se sudi za ratne zločine, a čiji su podređeni izvukli dvanaestogodišnju djevojčicu iz njenog doma u Zagrebu, odvukli s obitelji na Sljeme, i pogubili. Granice jednostavno moraju postojati, lovljenje glasova na taj način jednostavno mora biti nedopustivo.

Samo ću podsjetiti da je Sanaderova prljavština isplivala, i u javnost i pred sudove, tek onda kada je ostao bez pozicije. Jest da je i ta činjenica zapravo porazna, jer imamo “pijevca” koji debelo kasno kukuriče, no zaključak je da u konačnici imamo političare koje smo spremni birati – ili svojim, u biti malograđanskim, prezirom izbornog procesa – voljni ostaviti na vlasti.

  • Pingback: Bandićeva lista | Hatzivelkos()

  • Desic.

    Da,u biti teško je očekivati napredak životnog standarda kada osobe koji sami odlučuju o ljudima koji bi im trebali donijeti bolji životni standard ne doživljavaju izbore kao nešto ozbiljno,nego eto,da se obavi i idemo dalje.Nedostaje nam kritičkog prosuđivanja,neovisnog istraživanja(od osobe do osobe).
    Naš mentalni sklop je još uvijek u danima kada se slave osobe koje puno viču,znaju dobro pojest…i jako se lako manipulira nama.
    Primjer je Željko Kerum koji je u zadnjih mjesec dana doslovno smotao Splićane oko malog prsta…i nažalost bojim se da mu slijedi još jedan mandat.
    Što vodi slušanju i u daljnje 4 godine kako on nema što dolaziti na posao,kada u biti nema posla za raditi.