Lokalni i regionalni gordijski čvor

Posljednjih se tjedana dosta po medijima povlačila tema redefiniranja lokalne i regionalne samouprave u Hrvatskoj, i prije nego li možemo dati ikakvu suvislu ocjenu i komentar, potrebno je ponoviti činjenice vezane uz tu priču. Naime, čini mi se da je upravo nepoznavanje i nesagledavanje svih aspekata ključ krivog i najčešće prepojednostavljenog odnosa prema tom problemu.

Prvo. Hrvatska ima glomaznu, neefikasnu i preskupu lokalnu upravu i samoupravu. I kad kažem glomaznu, mislim stvarno glomaznu – preveliku jedno pet do šest puta. A u istom omjeru i preskupu i neefikasnu.

U Hrvatskoj imamo 20 županija, 127 gradova, 428 općina i tisuće mjesnih zajednica. Koliko je to previše pokazuje usporedba s Danskom – državom 30% više stanovnika, 20% manjom površinom i zemlja “tisuću otoka”, baš kao i Hrvatska (dobro u Danskoj ih je „tek“ 400, ali i to je dovoljno). E pa, takva Danska ima pet regija i 97 općina. Dakle pet puta manje od Hrvatske. Doduše, proveli su reformu 2007 godine, no i do tada su imali dvostruko manje jedinica lokalne samouprave od nas.

Koliki bi financijski efekt smanjivanja broja općina i županija bio ne treba posebno obrazlagati. Novac koji se sada troši za administraciju oslobodio bi se za investicije i ulaganje u radna mjesta koja imaju multiplicirajući učinak.

Drugo. Kukuriku koalicija je izbore dobila na osnovu plana 21, i Holy s pravom upozorava – taj plan je obaveza vladajuće koalicije prema biračima. A u Planu 21 piše:

Za uspješnu realizaciju tako postavljenoga cilja naša koalicija provest će tijekom 2012. i 2013. godine široku javnu raspravu svih zainteresiranih sudionika o mogućim modelima decentralizacije. Radni zadatak bit će u nekoliko mogućih varijanti definirati tri aspekta decentralizacije – administrativni (teritorijalni preustroj), funkcijski (podjela nadležnosti u obavljanju javnih poslova) i fiskalni (izvori financiranja) – i postaviti jasne ciljeve za svaki od aspekata decentralizacije (očekivane rezultate i učinke, vrijeme, resurse) koji ovise jedni o drugima. Utvrdit će se koordinator aktivnosti, nositelji aktivnosti i mjera za ostvarivanje ciljeva decentralizacije te potrebno vrijeme i financijski i ostali resursi potrebni za provođenje procesa decentralizacije. Konačan cilj te javne rasprave je postizanje političkoga konsenzusa o odabiru optimalnoga modela decentralizacije i načinu i vremenu provođenja politike decentralizacije i potrebnih reformi javnoga sektora.

Dakle, predizbornom su dokumentom jasno preuzeli obavezu vođenja aktivne politike s konačnim ciljem teritorijalno-administrativnog preustroja zemlje. No umjesto “koordinatora” i javne rasprave, neimenovani izvori iz Vlade šalju poruke: “Vlada odustala od bilo kakva teritorijalnog preustroja Hrvatske!

Ok, ako su već obećali, zašto jednostavno ne smanje broj općina i uvedu pet regija? Zato jer….

Treće, današnji je model lokalne i regionalne uprave i samouprave uglavljen u Ustavu.

Člancima 129. do 131. upravo su županije definirane kao jedinice regionalne uprave i samouprave, de je definiran opseg njihovih prava. To znači da bi uvođenje regija, te sukladno tome, ukidanja županija zahtijevalo promjenu Ustava. A to pak znači da bi za iste trebao glasati i HDZ. E sad, kada se sjetimo Karamarkovih mokrih snova i „liste zahtjeva“ koje je sipao po medijima čim se spomene potreba promjene Ustava, jasno je da se, kao i obično, od HDZ-a ne može očekivati državnički, racionalan i konstruktivan pristup vođenju politike. Tako da je taj scenarij doslovno – SF.

 Četvrto, rješenje koje se nudi u toj situaciji je redefiniranje sustava lokalne uprave i samouprave bez zadiranja u materiju pokrivenu Ustavom. Primjerice, Ustavom nije propisan broj županija, općina i gradova. Zašto se jednostavno ne smanji broj županija na pet, općina na devedestak, gradova na dvadesetak?

Nažalost ni to nije tako jednostavno kako izgleda na prvi pogled. Naime postoji više odluka Ustavnog suda (a ovdje ističem dvije, jednu iz 2006 godine, a drugu iz 2003. godine) kojima je Ustavni sud postavio praksu po kojoj se jedinice lokalne uprave i samouprave ne smiju mijenjati bez da se o tome pita građane. Ili kraće rečeno, nema promjena granica (spajanja ili redefiniranja) općina i županija bez lokalnih referenduma o tom pitanju. Ustavni je sud to u svojoj odluci ovako formulirao:

Ustavni sud napominje da je pribavljanje mišljenja stanovnika pri promjeni područja zahtjev je članka 133. Ustava razrađen zakonom, a mišljenje dotične lokalne jedinice zahtjev je Europske povelje. Europska povelja, kako je istaknuto u toč. 5. ove odluke, na temelju članka 140. Ustava Republike Hrvatske dio je unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi iznad zakona te se neposredno primjenjuje. U konkretnom slučaju nije pribavljeno niti mišljenje stanovnika područja na koje se promjena odnosi niti mišljenje dotične lokalne zajednice.

Sad si zamislite situaciju gdje se u Hrvatskoj sprovodi par stotina paralelnih referenduma o spajanju i prekrajanju općina i županija. I pri tome pola referenduma prođe, a pola padne. Koji bi tek onda čušpajz od lokalne i regionalne samouprave imali…

 I to je mjesto gdje je Vlada, sudeći prema novinskim napisima – odustala. Pretty lame.

Iako čitava priča o promjeni tog birokratskog kamena oko vrata Republike Hrvatske time možda izgleda zatvorenom, istina je daleko od toga. I čitava se inicijativa može izvesti na prilično hrabar i spektakularan način – te vjerujem da ni reakcija građana ne bi izostala.

Naime, Vlada i Sabor imaju još jedno moćan institut na raspolaganju za ovakve situacije – referendum o promjeni Ustava. Ako nam nad glavom već visi homofobni referendum o uvođenju uskogrudne i nepotrebne definicije braka u Ustav, zašto Vlada ne presječe gordijski čvor, te i ovo pitanje riješi referendumom o promjeni teritorijalnog ustroja države. I ne, ne pričam o stotinama malih izoliranih referenduma kojima bi sitni lokalni interesi i pseudointeresi minirali globalnu potrebu države, već pričam o nacionalnom referendumu o promjeni skupa članaka Ustava koji definiraju lokalnu i regionalnu samoupravu. Umjesto da se natežemo sa Karamarkom i njegovim ego-tripovima, Ustav je moguće neposredno mijenjati odlukom građana na referendumu.

I procedura je u potpunosti izvediva i realna. Potrebno je formulirati amandmane na Ustav kojima se redefinira lokalna i regionalna uprava i samouprava, te ih pustiti u proceduru – što sve vladajuća većina u Saboru može napraviti. Ista ta većina, po članku 80. Ustava može raspisati referendum o prihvaćanju tih amandmana na Ustav. Uvjeren sam da bi i birači prepoznali važnost pozitivnog odgovora na tako postavljeno pitanje. Svemu tome dodajmo da održavanje referenduma košta gotovo ništa – ukoliko se spoji sa nadolazećim izborima za EU parlament.

Nadam se da je nakon ovog teksta jasnije zašto sam pitanje izmjene modela regionalne uprave i samouprave nazvao gordijskim čvorom. Kao i da je jasno, da se takvi problemi rješavaju jasnim i odlučnim potezima – dakle postupcima čiji vlastiti deficit ova Vlada mora pod hitno početi rješavati.

  • Valentina

    Moram priznati da me tvoje rjesenje nasmijalo. Ne zato sto mislim da je lose, nego zato sto ce prije svizac zamotati cokoladu, nego nasa vlada povuci odlucne poteze. Nazalost… A cak i da dodje do razmatranja takvog rjesenja bojim se da bi se sira javnost fokusirala na nevazne negativne posljedice, dodatne troskove… (Morali bi mijenjati podatke u udzbenicima grografije 🙂 )
    Ako se pak nadje neki entuzijast i pokusa progurat tu ideju, ima moji podrsku 🙂

    • Aleksandar Hatzivelkos

      da, bojim se da si u pravu

  • Pingback: Gradovi i općine: koliko trošimo? | Hatzivelkos()