Liniću, zaokruži račune

Nedavno sam proveo nekoliko dana u Austriji i Sloveniji, i za oko mi je zapeo jedan detalj: na apsolutno svakom prodajnom mjestu su mi vratili ostatak do zadnjeg eurocenta. Tamo su, kao i kod nas, mnoge cijene iskazane kao ,99. Na primjer 0,99 eura za mlijeko ili pecivo. No nikada se nije dogodilo da na blagajni “nemaju sitnog” za vratiti. U Hrvatskoj je, s druge strane, situacija posve drugačija – ovdje je situacija u kojoj u trgovini vraćaju jednu ili dvije lipe čudo u klasi čuda za beatifikaciju. Pa što? To je tek lipa ili dvije. Da, no lipa na svakom računu. Koliko je to novaca? I kolilo na tome gubi proračun – budući se na svaku neizvraćenu lipu, koja je zapravo naplata na crno, ne plaća PDV.

Upravo je to bila tema prije par dana u našim novinama. Večernji nam je prenio izračun umirovljenog doktora ekonomskih znanosti, Muhamed Salčinović. Već naslov vrišti o 120 milijardi kuna naplaćenih na crno u posljednjih 15 godina. No ukoliko krenemo korak dalje od žutog naslova, pronalazimo stravične greške i paušalnosti.

Tako primjerice u tekstu možemo pročitati da je “na 840 tisuća na crno naplaćenih kuna država oštećena za 25% nenaplaćenog PDV-a, što je po autoru 210 tisuća kuna“. Samo što nije. PDV od 25% čini 20% maloprodajne cijene proizvoda. Ako proizvod košta 80 kn, pa se na tu cijenu doda 25% poreza, tj. 20 kn, dobija se maloprodajna cijena od 100 kn. Dakle tih 20 kn poreza čini 20% od ukupne maloprodajne cijene. Pa je pri naplati na crno od 840 tisuća kuna država zakinuta za 168 tisuća kuna.

Nadalje, sama metodologija izračuna je… hm. Dvoumim se između presmiješna ili prežalosna. Zapravo je presmiješna, ali je žalosno da ju je prezentirao doktor znanosti, pa bio on i u mirovini, i ekonomist. Naime metoda glasi – ja trošim toliko ulja mjesečno, i na svakoj kupovini ulja me zakinu za jednu lipu. Pa puta milijun domaćinstava u Hrvatskoj, pa puta deset tisuća različitih proizvoda, pa puta 12 mjeseci – eto godišnje cifre od zamračenih 2,1 milijarde kuna PDV-a. Kao da sve obitelji kupuju sve proizvode pojedinačno, i to u količinama u kojima gospodin troši ulje, i pri tome svaku pojedinačnu kupovinu plaćaju gotovinom. Dajte si zamislite da ona pretrpana kolica u mjesečnoj kupovini plaćate jedan po jedan artikl – cashom.

U istom tekstu imamo još jednu ocjenu iznosa na crno naplaćenih iznosa viška. Danijel Trnčević je prebrojao da u njegovoj trgovini u 10 minuta kroz blagajnu prođe 20 ljudi. Pa je tu brojku pomnožio sa 6 i dobio 120 ljudi u sat vremena. Puta 12 radnih sati, pa puta 30 dana u mjesecu, te puta 12 mjeseci. Zatim puta 6 – jer je toliko blagajna u njegovoj trgovini, pa puta 21 – jer toliko prodajnih centara ima taj trgovački lanac. I sve na kraju pomnoženo s 4 lipe koliko mu nisu izvratili. I eto brojke od 2,6 milijardi samo na jednom trgovačkom lancu

I to sve piše pod naslovom “Matematika govori“. Prestrašno. Obje te “metode” pate od iste boljke – neutemeljeno iz pojedinačnog (vlastitog) slučaja izvode općenite zaključke i izračune, dakle neargumentirano generaliziraju. Zato i dobivaju basnoslovne brojeve po kojima bi se kompletan hrvatski dug mogao otplatiti zamračenim lipama.

Problem nevraćanja lipa postoji, no brojevi nisu ni približno ovako spektakularni. Primjera radi, evo jedne kraće analize, koja usprkos površnosti daje metodološki nemjerljivo kvalitetnije rezultate i brojeve stavlja u pravu perspektivu.

Uvođenjem fiskalnih blagajni, objavljen je podatak da je u priv 10 dana fiskalizirano 20 milijuna računa. Taj bi podatak dao 750 milijuna računa na godišnjoj razini. Kako je to podatak vezan uz prvu fazu fiskalizacije, i k tome napravljen na malom vremenskom uzorku (tek deset dana) procijeniti ću ukupan broj fiskaliziranih računa na godišnjoj razini na milijardu i 500 milijuna. Kvalitetnija informacija o broju fiskaliziranih računa, naravno, daje i kvalitetniju ocjenu brojki koje slijede, no ovo će biti dovoljno dobro kako bi odredili red veličine.

Nadalje, u toj su masi svi računi – oni plaćeni gotovinom, ali i oni plaćani karticama. Istraživanja pokazuju da su Hrvati skloni manje račune (do 100 kuna) plaćati gotovinom, dok kod plaćanja velikih računa prevladava kartično plaćanje. Kako nemam egzaktniji podatak (a njega inače nije teško utvrditi istraživanjem tržišta), postaviti ću ocjenu da je između 50 i 70 posto računa plaćeno gotovinom. To nam daje između 750 i 1000 milijuna računa na godišnjoj razini. Ako se prosječno po računu zamrači između dvije i pet lipa, onda pričamo o iznosu od 15 do 50 milijuna kuna. Pri čemu je šteta za proračun između 3 i 10 milijuna kuna na godišnjoj razini.

Dakle, ne radi se o milijardama. No bez obzira na cifru, koja je mala u odnosu na ukupan proračun, ali je ipak prevelika da ju se ignorira, stvar je u principu. Država bi morala intervenirati u sustav koji dozvoljava i tolerira ovakve anomalije. I pri tome se rješenje ne može prebaciti na potrošače po principu – tražite od trgovaca da vam vraćaju tu lipu. Zašto? Zato jer trgovci u pravilu uopće nemaju u kasama kovanice od jedne i dvije lipe. To su doslovno vrijednosno premali apoeni da bi se redovno koristili u svakodnevnoj trgovini.

Usporedimo situaciju sa eurozonom. U njoj je najmanja kovanica 1 euro-cent, te je potrebno 100 puta dobiti povrat od jednog centa kako bi se kupila litra mlijeka. Dakle, tri i pol mjeseca svakodnevne štenje jednog centa. U Hrvatskoj bi pak trebalo inzistirati na povratu jedne lipe 650 (šest stotina i pedest puta), dakle skoro dvije godine, kako bi se kupila litra mlijeka . No s druge strane, država nema ovlasti miješati se u politiku određivanja cijena. Pogotovo jer trgovci imaju legitiman razlog za postavljanje cijena na ,99 koji se krije u ljudskoj psihologiji – ljudi su skloniji kupiti proizvod koji košta 9,99 od proizvoda koji košta 10 kn, zato jer prvi doživljavaju bitno jeftinijim.

Stoga evo konkretnog prijedloga – zakonom ili uredbom jednostavno treba odrediti da je 10 lipa najmanja novčana jedinica u upotrebi u maloprodaji. Tako će trgovci i dalje imati slobodu “psihološkog” formiranja cijena, no ujedno će iznos povrata biti ostvariv. Kovanice od deset lipa su u stvarnoj upotrebi (za raliku od kovanica od jedne lipe), i vrijednosno približno odgovaraju jednom euro centu. Potrošaći će biti daleko motiviraniji tražiti povrat od 10 lipa nego li povrat jedne lipe. Čime će se suzbiti naplata “na crno”, uštediti milijune kuna potrošačima, ali i proračunu.

No, iskreno rečeno, uz koncenctraciju administrativno-birokratskog otpora koji postoji u ministarstvima, iskreno sumnjam da će ova tema ikada doći na red. Poznavajući inertnost hrvatskog političko-birokratskog sustava, očekujem da će čekati da se problem “riješi sam” uvođenjem eura. 🙁