Karamarko i politička preslagivanja

KaramarkoZavršetkom trakavice oko izbora novog predsjednika HDZ-a konačno se otvara prostor za političku analizu koja zbog neizvjesnosti do sada nije bila moguća. Dakle, što HDZ, ali i Hrvatska i ostale političke grupacije dobijaju izborom Karamarka na čelo HDZ-a?

Prvo, sa neideološkog aspekta, i dalje nije jasno da li HDZ Karamarkovim izborom dobija ili gubi – to je odgovor koji će u narednom periodu dati sam Karamarko. Karamarko je nesumnjivo sposoban političar, čovjek koji zna obići i odraditi terenske pripreme. Nije niti malo lagano ući u HDZ nakon godina izbivanja, i to nakon što ga je napustio sa stranačkim krunskim neprijateljem, Mesićem, i tako sustavno pripremiti teren za vlastiti politički izbor. Naravno da mu je na ruku išao rasap i vakum u stranci koji je nastao Sanaderovim odlaskom, pa potom i gubitkom dvaju velikih izbora – predsjedničkih i parlamentarnih. Na ruku mu je išla neutemeljena Kosoričina pozicija, koja se ponašala kao autoritarni vođa, ali bez pravog stranačkoga legitimiteta i priznanja. No uz sve to, Karamarko je u pripremama za ove unutarstranačke izbore u potpunosti odradio „teren“ – i upravo je ta temeljitost, popraćena (pre)često i iskustvom koje je stekao kao „špijunčina“, njegova glavna odlika i prednost. S takvim sustavnim, temeljitim, promišljenim predsjednikom HDZ nesumljivo dobija – sve su to karakteristike potrebne vođi, pogotovo u stranci koja kontinuirano pokazuje i dokazuje da jedino zna funkcionirati u mačoističkom mentalitetu alfa-mužjaka na čelu stranke.

S druge strane, Karamarkovim dolaskom HDZ dosta i gubi. Karamarko predstavlja, komunikacijski, povratak HDZ-a u devedesete godine. Karamarko ne zna kako komunicirati sa javnošću ni sa društvom. Zapravo, uopće ne zna javno komunicirati, bez obzira kome se obraća. Nema spontanosti, nema tečnosti, ne zna – ili još češće, ne želi – ponuditi svoje mišljenje koje barem izgleda iskreno. Prema javnosti pokazuje posvemašnji prezir i neuvažavanje. Dovoljno se samo sjetiti „indijanaca“, naziva kojim je označio prosvjednike. Izbjegava, do apsurda, izjave, a i kad ih daje, prenosi ih nemušto, počesto nerazumljivo, mrmljajući u bradu. U tom pogledu, odlazak Kosor (unatoč svom negativnom publicitetu koji si je priskrbila vlastitom umišljenošću), a dolazak Karamarka je prelazak s konja na magarca. Jedina značajna komunikacijska prednost Karamarka pred Kosor je ta što zna „muški“ podnijeti poraz. Demonstrativnim odlaskom sa drugog kruga glasanja u vlastitoj stranci, Kosor je kao još uvijek aktualna predsjednica, pokazala razinu taštine koja je i odgovorna za većinu njezinog negativnog imagea, pa i onog unutar stranke.

Ideološku komponentu koju Karamarko donosi (vraća) u HDZ treba gledati kroz duži i kraći rok. De facto, Karamarko je ideološki poprilično amorfan tip, i zakačiti će se na neku ideologiju ako ju može politički iskoristiti. Na žalost, nije ni prvi ni poslijednji takav političar u ovoj regiji, čije je pragmatično jahanje na (posebno nacionalističkim) ideologijama donijelo puno zla.

Kratkoročno, Karamarko je svoju „ideološku“ poziciju gradio na izrazitoj afirmaciji nacionalističkog i antikomunističkog sentimenta. Od predizbornih iskopavanja jama starih šestdeset godina, do nezakonitog uhićenja starih partizana, pa do izrazito desne retorike u stranačkim predizborima, što uključuje i jahanje na Nikolićevoj pobjedi u Srbiji, koju je iskoristio za slanje „poticajnih“ SMS-ova stranačkim delegatima na saboru. Što i ne čudi – za očekivati je da će Karamarko pokušati iskoristiti (i umjetnu) polarizaciju sa istočnim susjedom, baš kao što su ju Sanader i Janša koristili na našoj zapadnoj granici. Bez obzira na dugoročnu štetu nacionalističkih spinova koji se u takvim situacijama redovito otimaju kontroli, baš kao što smo već prošli sa Slovenijom.

U tom smislu, od Karamarka na polju nacionalnih interesa treba očekivati samo – štetu, koju se neće libiti producirati ukoliko ju prepozna kao vlastiti politički interes, što ne isključuje i jahanje na nacionalističkim valovima borbe protiv „crvenih“ poput „Rive“ – ukoliko mu se kao i Sanaderu pokaže prilika – unatoč činjenici da se radi o čovjeku koji je operativno sproveo „identificiranje, lociranje, uhićivanje i transferiranje“.

Dugoročno, Karamarko ne nosi autentičnu ideološku potku. To je bilo vidljivo i iz uvjerljivosti i autentičnosti govora koje su on i Kujundžić održali pred delegatima stranke. I dok se Kujundžiću mora priznati (unatoč mojoj odbojnosti ka ideološkim stavovima koje zastupa) iskrenost i uvjerenost, Karamarko je „fake“ nacionalist. Utoliko će i dugoročno nacionalističku i desnu retoriku koristiti isključivo onoliko koliko ju procijeni korisnom. Ono što je obaveza drugih političkih aktera u tom slučaju jest, zatvaranje prostora centra, pogotovo ako se u slijedećem kraćem periodu Karamarko odluči za intenzivnije desničarenje. SDP si tu ne smije dopustiti još jednog „Sanadera“, koji je nakon opozicijskog koketiranja sa desnim državnim udarom, pred izbore suvereno zaposjeo politički centar.

Koja je pozicija ostalih političkih grupacija u tom razvoju događaja?

U širem političkom kontekstu, Karamarko je očigledno u narednom periodu odlučio homogenizirati i nanovo okupiti desnicu, čiji je rasap glasova pridonio HDZ-ovim porazima. Utoliko će se, vjerojatno, prvi na meti naći manje desne stranke, poput HDSSB-a i HSP-a, kojima uspješna Karamarkova politika jamči „povratak matici“ ili marginalizaciju. Uz stupanj podložnosti „igrama ispod žita“ kojima su desne političke opcije u Hrvatskoj izrazito otvorene,, ali i kultu vođe na koji padaju, te Karamarkovoj suverenosti u tom području djelovanja, ne sumnjam u njegov uspjeh.

Taj period lijeve političke grupacije, u prvom redu SDP trebaju iskoristiti za pozicioniranje na centru i političko prikazivanje Karamarka kao osobe neprihvatljive neopredijeljenom centrističkom glasaču. SDP, ako želi zadržati prednost nad HDZ-om, koju u ovom trenutku unatoč brojnim nepopularnim potezima koje mora povlačiti – i dalje ima, mora spriječiti Karamarkov dugoročni, ali očekivani, povratak u centar. A Karamarko svojim načinom (ne)komuniciranja i općim nastupom daje više nego dovoljno materijala za takvo političko djelovanje.

Ukoliko u tome SDP bude uspješan, te ukoliko u drugoj polovici mandata počne prezentirati i rezultate odricanja i državne konsolidacije koja se provodi, osvajanje drugog mandata je realna opcija. Nusproizvod takvog scenarija je jačanje političkih grupacija pozicioniranih lijevo od SDP-a, što nužno i nije loša stvar, jer je, imho, snažan lijevi korektiv dobar za vladu koja bi u tom slučaju puno više zagazila ka centru. Šteta je jedino (opet imho) da će taj prostor nažalost zauzeti populisti poput Lesara, na čijem bi mjestu puno rađe vidio autentičnu ljevicu socijalističkog predznaka. No što je, tu je.