Kako urediti zakon o prebivalištu?
Jedan od prvih koraka koji mora napraviti nova Vlada (točnije, ministarstvo uprave) kako bi se konačno počeo uvoditi red u hrvatski politički sustav je ujedno i jedan od težih – reguliranje statusa prebivališta. Važnost tog zakona se očituje u tome da se doslovno radi o temelju bez kojeg je nemoguće počistiti nered koji se (sustavno) proizvodio osam godina. Bez zakonski dobro reguliranoga prebivališta ne mogu se očistiti birački popisi od nekoliko stotina tisuća fantoma koji se nalaze na njima. A bez uređenoga popisa birača, ne može se provesti ni promjena izbornoga sustava, koji i prema ocijeni Ustavnog suda puca po šavovima.
Nadalje, reguliranje prebivališta prema stvarnom stanju smanjilo bi i pritisak na proračun. Javna je tajna da su stotine tisuća ljudi fiktivno prijavljeni zbog ostvarivanja povlastica na koje ne bi imali zakonsko pravo. Tako se hrvatski državljani koji žive u Bosni i Hercegovini masovno prijavljuju u Dalmaciji kako bi ostvarili razna socijalna prava iz proračuna. Bez daljnjega socijalno najugroženijima, pa i onima koji žive u drugoj državi, treba pomoći – no u skladu s realnim mogućnostima države, i isključivo kroz pravni sustav, a ne njegovim kršenjem. I najbogatiji pojedinci u društvu zloupotrebljavaju institut prebivališta kako bi prijavom (najčešće izvan Zagreba) izbjegli plaćanje više stope prireza. Naravno da se u isto vrijeme koriste svim beneficijama koje taj isti gradski proračun servira svojim stanovnicima. Ne škodi ni to da pritom (najčešće od države ili javnog poduzeća) uberu veći iznos naknade za fiktivan prijevoz. Sve ovo demonstrira hitnu i realnu potrebu za reguliranjem instituta prebivališta, kao i potrebu za inicijativom koja će, nakon zakonske regulative “pročistiti” te popise. No pri tome treba paziti i na drugu stranu medalje. Važno je da se prilikom promjena zakona o prebivalištu poštuju temeljna ljudska prava koje hrvatskim građanima garantira Ustav. Člankom 32. Ustava propisano je:
Upravo na temelju te odredbe, Ustavni je sud 2000. godine (NN 00/11) ukinuo dijelove zakona o prebivalištu kojima se prilikom prijave prebivališta tražio svojevrsni dokaz prebivanja, tj. dokaz o osiguranom stalnom stanovanju i zaposlenju, ocjenjujući kako se takvim traženjem dokumenata zadire u Ustavom zajamčenu slobodu kretanja. Na ovom mjestu, poželjno je detaljnije promotriti odluku Ustavnog suda, koji u spomenuoj odluci piše:
Danas, jedanaest godina kasnije, ipak imamo kvalitetniji uvid u posljedice zloupotrebe instituta prebivališta, koje idu do te mjere da se, po mom mišljenju, slobodno mogu okarakterizirati ugrozom pravnog poretka. Stoga je i opravdano propitati današnju utemeljenost argumenata koje je prije jedanaest godina upotrijebio Ustavni sud. Pa ipak, čak ako i prihvatimo da je ugroza pravnog sustava eskalirala do te mjere da postoji opravdan razlog za (barem privremeno) ograničenje dijela ustavom zajamčenoga prava na kretanje, takvi se argumenti ne smiju olako upotrebljavati. Dužnost je zakonodavca, i vlade, odnosno ministarstva kao predlagatelja, naći optimalnu mjeru efikasnog kontroliranja institucije prebivališta, kojom bi zadiranje u pravo kretanja bilo minimalno, ukoliko ga ja uopće nužno ograničiti. To me dovodi i do dileme koju danas postavljam pred čitatelje ovog bloga. Volio bih čuti vaše mišljenje o temi – kako regulirati evidencije prebivališta, a da ona bude točna i otporna na zlouporabu? U kojoj mjeri, pritom, država smije zadirati u pravo na kretanje koje građanima jamči Ustav? Koji je vaš pogled na taj problem? |