Jedan od prvih koraka koji mora napraviti nova Vlada (točnije, ministarstvo uprave) kako bi se konačno počeo uvoditi red u hrvatski politički sustav je ujedno i jedan od težih – reguliranje statusa prebivališta. Važnost tog zakona se očituje u tome da se doslovno radi o temelju bez kojeg je nemoguće počistiti nered koji se (sustavno) proizvodio osam godina. Bez zakonski dobro reguliranoga prebivališta ne mogu se očistiti birački popisi od nekoliko stotina tisuća fantoma koji se nalaze na njima. A bez uređenoga popisa birača, ne može se provesti ni promjena izbornoga sustava, koji i prema ocijeni Ustavnog suda puca po šavovima.

Nadalje, reguliranje prebivališta prema stvarnom stanju smanjilo bi i pritisak na proračun. Javna je tajna da su stotine tisuća ljudi fiktivno prijavljeni zbog ostvarivanja povlastica na koje ne bi imali zakonsko pravo. Tako se hrvatski državljani koji žive u Bosni i Hercegovini masovno prijavljuju u Dalmaciji kako bi ostvarili razna socijalna prava iz proračuna. Bez daljnjega  socijalno najugroženijima, pa i onima koji žive u drugoj državi, treba pomoći – no u skladu s realnim mogućnostima države, i isključivo kroz pravni sustav, a ne njegovim kršenjem. I najbogatiji pojedinci u društvu zloupotrebljavaju institut prebivališta kako bi prijavom (najčešće izvan Zagreba) izbjegli plaćanje više stope prireza. Naravno da se u isto vrijeme koriste svim beneficijama koje taj isti gradski proračun servira svojim stanovnicima. Ne škodi ni to da pritom (najčešće od države ili javnog poduzeća) uberu veći iznos naknade za fiktivan prijevoz.

Sve ovo demonstrira hitnu i realnu potrebu za reguliranjem instituta prebivališta, kao i potrebu za inicijativom koja će, nakon zakonske regulative “pročistiti” te popise. No pri tome treba paziti i na drugu stranu medalje.

Važno je da se prilikom promjena zakona o prebivalištu poštuju temeljna ljudska prava koje hrvatskim građanima garantira Ustav. Člankom 32. Ustava propisano je:

Svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo slobodno se kretati i birati boravište.
Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili privremeno u inozemstvu i bilo kada se vratiti u domovinu.
Pravo kretanja na teritoriju Republike Hrvatske, pravo ulaska u nju i izlaska iz nje može se iznimno ograničiti zakonom, ako je to nužno radi zaštite pravnog poretka, ili zdravlja, prava i sloboda drugih.

Upravo na temelju te odredbe, Ustavni je sud 2000. godine (NN 00/11) ukinuo dijelove zakona o prebivalištu kojima se prilikom prijave prebivališta tražio svojevrsni dokaz prebivanja, tj. dokaz o osiguranom stalnom stanovanju i zaposlenju, ocjenjujući kako se takvim traženjem dokumenata zadire u Ustavom zajamčenu slobodu kretanja.

Na ovom mjestu, poželjno je detaljnije promotriti odluku Ustavnog suda, koji u spomenuoj odluci piše:

Naime, iz osporavane odredbe proizlazi da građanin koji u nekom mjestu nema osigurano stalno stanovanje, ne može u tom mjestu prijaviti prebivalište, dakle ne može slobodno birati svoje prebivalište, što dalje znači da se ne može slobodno kretati.

 

Točno je da se ustavno pravo kretanja može ograničiti ako je to nužno radi zaštite pravnog poretka ili zdravlja, prava i sloboda drugih, kako je to određeno u članku 32. stavku 2. Ustava.

 

Međutim, ne može se zaključiti da bi činjenica neosiguranog stalnog stanovanja u mjestu u kojem građanin želi prijaviti prebivalište mogla ugroziti pravni poredak, zdravlje, prava i slobode drugih, barem ne u toj mjeri da bi se građaninu u takvoj situaciji trebala uskratiti prijava prebivališta, odnosno da bi uskrata takve prijave predstavljala zaštitu navedenih dobara od građanina koji u mjestu u kojem želi prijaviti prebivalište nema osigurano stalno stanovanje.

 

Prema tome, Sud ne nalazi ustavnu osnovu za ograničavanje biranja prebivališta na način da se to uvjetuje osiguranim stalnim stanovanjem, bez obzira što je notorno da građanin u mjestu u kojem želi stalno živjeti mora negdje i stanovati.

Danas, jedanaest godina kasnije, ipak imamo kvalitetniji uvid u posljedice zloupotrebe instituta prebivališta, koje idu do te mjere da se, po mom mišljenju, slobodno mogu okarakterizirati ugrozom pravnog poretka. Stoga je i opravdano propitati današnju utemeljenost argumenata koje je prije jedanaest godina upotrijebio Ustavni sud. Pa ipak, čak ako i prihvatimo da je ugroza pravnog sustava eskalirala do te mjere da postoji opravdan razlog za (barem privremeno) ograničenje dijela ustavom zajamčenoga prava na kretanje, takvi se argumenti ne smiju olako upotrebljavati. Dužnost je zakonodavca, i vlade, odnosno ministarstva kao predlagatelja, naći optimalnu mjeru efikasnog kontroliranja institucije prebivališta, kojom bi zadiranje u pravo kretanja bilo minimalno, ukoliko ga ja uopće nužno ograničiti.

To me dovodi i do dileme koju danas postavljam pred čitatelje ovog bloga. Volio bih čuti vaše mišljenje o temi – kako regulirati evidencije prebivališta, a da ona bude točna i otporna na zlouporabu? U kojoj mjeri, pritom, država smije zadirati u pravo na kretanje koje građanima jamči Ustav? Koji je vaš pogled na taj problem?