Izborni zakon u Hrvata

Kao što se na ovim izborima zorno vidjelo, sadašnji izborni sustav u kojemu se biraju predstavnici u hrvatski Sabor je postao neadvekatan. Od najosnovnijih činjenica – da brojevi birača u pojedinim izbornim jedinicama nisu usklađeni sa zakonskim odredbama (odstupanje od maximalno 5% po izbornoj jedinici), do toga da je ovakva podjela zemlje proizvod predizbornog inžinjeringa kojim je posljednja tuđmanova vlada pokušala na sve načine zadržati vlast u zemlji. Konačni rezultat su izborne jedinice koje nemaju ni glavu ni rep, i u kojima su se “oporbene” (čitaj: ne-hadezeovske) sredine pokušale maksimalno razbiti i uravnotežiti sa hadezeovskim glasačima. Tako danas imamo izbornu jedinicu u kojoj npr glasaju glasači iz zapadnog dijela Zagreba, Gorskog kotara i sela par kilometara udaljenih od mora.

Drugi razlog zbog kojeg bi, po mom mišljenju trebalo mijenjati današnji izborni sustav je izuzetna nereprezentabilnost koju sustav generira. Izborne jedinice su jako male, i nose mali broj mjesta, automatski idu na ruku jakim strankama, te nasilno produciraju bipolarnost i na onim mjestima gdje nije toliko izražena. Pogotvo kada se u jednadžbu ubroji strah birača malih stranaka da im glas “ne propadne”. No opet, D’Hondtova metoda favoriziranjem jačih stranaka unosi jednu dozu stabilnosti, koja je parlamentu na kraju krajeve ipak potrebna, da ne bi završili u beskonačnim serijama vlada od po 6 mjeseci kao na primjer svojedobno u Italiji.

<strong>Evo stoga prijedloga koji se meni čini optimalan. Hrvatsku bi umjesto u današnjih deset trebalo podijeliti u pet izbornih jedinica, u kojima bi se biralo po 30 zastupnika D’Hondtovom metodom, a pritom prag sa 5% treba spustiti na 3%. S jedne strane takav bi prag osigurao reprezentativniji rezultat i mogućnost regionalnim i manjim strankama da unatoč relativno velikim izbornim jedinicama nađu svoj put do Sabora.</strong> Pet bi izbornih jedinica (od kojih bi svaka sadrzavala otprilike 750 000 birača) trebale imati zemljopisnog i regionalnog smisla: tako bi u jednoj jedinici bio grad Zagreb, drugoj sjeverozapadna Hrvatska (otprilike današnja 1., 2., 3. te djelovi 6. i 7. izborne jedinice – bez grada Zagreba, naravno), treća izborna jedinica bi bila cijela Slavonija, četvrta Istra, Primorje i Gorski kotar, a peta Dalmacija.

Pored ove reorganizacije izbornih jedinica smatram nužnim promijeniti i jedanaestu i dvanaestu izbornu jedinicu.

Prvo što se tiče “dijaspore”: po mom dubokom uvjerenju, sadašnji način izbora koji se provodi za “dijasporu” je u svojoj srži nedemokratski – kako prema ljudima koji žive u Hrvatskoj, i na koje se odnose zakoni koje donosi parlament, tako i prema (svim) ljudima u Bosni i Hercegovini. Načelno sam protiv takvog prava glasa, te donošenja izbornog zakona po kojemu državljanin može glasati u mjestu u Hrvatskoj u kojem boravi. Na taj način se nikome ne ukida pravo glasa, već se samo regulira način na koji se to pravo konzumira.

Isto tako, kao što se načelo protivim pravu dijaspore da bira zastupnike za hrvatski parlament, protivim se i načelu da se predstavnici manjina biraju po današnjem modelu. Ovakav izborni, zakon koji manjinama garantira mjesto u parlamentu, u svojoj srži predstavlja mentalitet “buđenja nacionalne svijesti” i 19. stoljeća. Ljudi koji u parlament ulaze isključivo po _nacionalnom_ ključu, s podrškom od nekoliko stotina ljudi, nemaju moralno pravo sudjelovati u donošenju _političkih_ odluka, pa onda ni biranja vlade, što je politička odluka par excellence. Po mom mišljenju, biranje nacionalnih manjina u parlament bi, baš kao i izbor predstavnika “dijaspore”, trebalo ukinuti kao takvo, jer je parlament mjesto u kojem se donose političke odluke.

Umjesto tih dviju izbornih jedinica, predlažem drugo rješenje: u Hrvatski sabor bi trebalo uvesti dva saborska odbora u koje bi se predstavnike biralo, paralelno sa provodjenjem parlamentarnih izbora. Jedan odbor bi bio posvećen manjinama, drugi dijaspori, i oba bi odbora imala pravo vratiti na ponovno izglasavanje one zakone (koji bi se u ponovnom izglasavanju morali izglasati dvotrećinskom većinom) koji se tiču položaja i prava manjina, odnosno dijaspore.

Na taj način bi se ukinuo ovaj neprirodni nedemokratski hibrid u kojem dvije skupine zastupnika, koje de facto nisu birane po političkim osnovama, imaju toliko presudni utjecaj na provođenje politike u Hrvatskoj. Doduše, treba biti fer i napomenuti da manjinski zastupnici, za razliku od onih iz dijaspore, generalno gledano, taj svoj položaj nisu zlorabili, jednostavnom politikom svrstavanja uz većinu (i time, praktično, odustajući od donošenja političkih sudova), no to se već i sa ovim izborima i najavljanim pregovorima sa manjinama – mijenja.