Izborni teatar apsurda

Kao što ste mogli vidjeti na ovom linku, Ustavnom sudu je predan prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti članka 41. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, U ovom dnevniku želim detaljnije pažnju posvetiti jednom od dva razloga zbog kojeg smatramo da Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor nije u skladu sa Ustavom – broju zastupnika u Hrvatskom saboru koje taj zakon propisuje. Prije nego li uđemo u detaljniju analizu, ponovimo pravne osnove ovog prijedloga.

Članak 71. Ustava Republike Hrvatske glasi:

Članak 71. Ustava RH
Hrvatski sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se, na temelju općeg i jednakoga biračkog prava, biraju neposredno tajnim glasovanjem.

S druge strane, članak 41. Zakona o izborima zastupnika [pdf file] navodi:

Članak 41. Zakona o izborima zastupnika
Broj zastupnika koji će izabrati birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj u posebnoj izbornoj jedinici utvrđuje se na sljedeći način:

 

Ukupni broj važećih glasova birača u deset izbornih jedinica u Republici Hrvatskoj dijeli se sa 140 koliko se ukupno zastupnika bira u tim izbornim jedinicama. Dobivenim rezultatom (količnikom) dijeli se broj važećih glasova u posebnoj izbornoj jedinici. Rezultat koji se dobije jest broj zastupnika koji je izabran u posebnoj izbornoj jedinici. Ako rezultat nije cijeli broj, zaokružuje se na cijeli broj od 0,5 na više, a ispod 0,5 na niže.

E taj je članak problematičan. Naime, baš kao što je opisano u našem prijedlogu [pdf file], zakonodavac kod određivanja broja zastupnika ne može spekulativno pristupati nepoznatom brojkom važećih glasova. Ukoliko krenemo od pozitivne pretpostavke da će svi pristupiti glasovanju i da će svi glasovi biti važeći, tada prema popisu birača sa parlamentarnih izbora održanih 2007, količnik propisan člankom 41 iznosi 27319 (3824731 glasača sa prebivalištem u RH podijeljen sa brojem pripadajućih zastupničkih mjesta, tj. 140). Kada se tim količnikom podijeli broj glasača 11. izborne jedinice (koji prema popisu birača sa posljednjih izbora iznosi 404950) dolazimo do brojke 14,82, odnosno 15 zastupnika predviđenih za 11. izbornu jedinicu.

Tu Zakon o izborima zastupnika već pada, budući kada tih 15 zastupnika pribrojimo fiksnom broju od 140 zastupnika biranih u prvih deset izbornih jedinica, te brojci od 8 zastupnika nacionalnih manjina, dolazimo do 163 zastpnika, što je veće od broja zastupnika propisanog člankom 71. Ustava Republike Hrvatske.

No izborni teatar apsurda tek počinje.

Naime, osim što prilikom kreiranja zakona, zakonodavac treba krenuti od pozitivne pretpostavke da će svi birači izaći na birališta, te da će svi glasovi biti važeći, u obzir treba uzeti i ostale moguće ishode koje omogućava ovaj Zakon o izboru zastupnika, te pravilnim formulacijama i postavljanjem ograničenja osigurati da Zakon o izboru zastupnika ne producira neustavan broj zastupnika.

A baš na tom pitanju Zakon o izboru zastupnika počinje proizvoditi nevjerojatne rezultate.

Pretpostavimo, na primjer, da se neka od velikih političkih stranaka u Hrvatskoj odluči na legitiman politički potez – poziv na bojkot izbora, i neka taj poziv rezultira malenim odazivom glasača na birališta, recimo 30%. Neka se na istim izborima postigne (relativno) visoka mobilizacija biračkog tijela u jedanaestoj izbornoj jedinici, recimo 57%.

Ovaj primjer nije po ničemu posebno nevjerojatan, ali ipak proizvodi nevjerojatne rezultate. Količnik propisan člankom 41. Zakona o izborima zastupnika u ovom slučaju bi iznosio 8195,85, a broj zastupnika dodjeljen jedanaestoj izbornoj jedinici – 28 (dvadeset i osam)! Sto znači da bi Sabor brojio 176 zastupnika.

Za ilustraciju, dvadeset postotna izlaznost u Hrvatskoj, kombinirana sa osamdeset postotnom izlaznošću u jedanaestoj izbornoj jedinici, rezultirala bi sa 59 zastupnika (tzv) dijaspore, odnosno 207 zastupnika u parlamentu, a kad bi stvar doveli do apsurda, te analizirali situaciju u kojoj je u Hrvatskoj na izbore izašao samo jedan birač, a u jedanaestoj izbornoj jedinici svi, dobili bi parlament sa 56 693 000 (pedeset i šest milijuna šesto devedeset i tri tisuće) zastupnika iz dijaspore!

No, tu nije kraj nebulozama koje proizvodi Zakon o izborima zastupnika u cjelini. Naime tu je i članak 42. koji u kombinaciji sa analiziranim člankom 41. može proizvesti razne zanimljivosti. Dakle, članak 42. glasi ovako:

Članak 42. Zakona o izborima zastupnika
Ukupni broj zastupnika izabran od birača koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj u posebnoj izbornoj jedinici utvrđen prema članku 41. ovoga zakona dijeli se između lista kandidiranih u toj izbornoj jedinici prema odredbama članka 37. do 39. ovoga Zakona.

Spomenuti članci opisuju postupak dodjele mandata po izbornim jedinicama (u javnosti poznati kao D’Hondtova metoda):

Članak 37. Zakona o izborima zastupnika
Broj zastupnika koji će biti izabran sa svake liste izborne jedinice utvrduje se na sljedeći način:

 

Ukupan broj važećih glasova koji je dobila svaka lista (biračka masa liste) dijeli se s brojevima od 1 do zaključno 14, pri čemu se uvažavaju i decimalni ostaci. Od svih dobivenih rezultata, zastupnička mjesta osvajaju one liste na kojima se iskaže 14 brojčano najvećih rezultata uključujući decimalne ostatke. Svaka od tih lista dobiva onoliki broj zastupničkih mjesta u Saboru koliko je postigla pojedinačnih rezultata među 14 brojčano najvećih rezultata.

 

Članak 38. Zakona o izborima zastupnika
Pravo na sudjelovanje u diobi zastupničkih mjesta u izbornoj jedinici ostvaruju liste koje na izborima dobiju najmanje 5% važećih glasova birača.

 

Članak 39. Zakona o izborima zastupnika
Sa svake liste izabrani su kandidati od rednog broja 1. pa do rednog broja koliko je određena lista dobila zastupničkih mjesta. Zamjenici zastupnika sa svake liste izborne jedinice su kandidati koji nisu izabrani.

Ovim člancima je jasno propisano da pojedina lista može dobiti najviše 14 zastupnika u pojedinoj jedinici (zbog toga što se rezultat svake liste dijeli brojevima od 1 do 14, ali ne i dalje), te da u podjeli mandata sudjeluju samo one liste koje su prešle prag od 5%.

To je inače OK, ali problemi nastaju ukoliko neka od izbornih jedinica (a to se može desiti samo kod jedanaeste izborne jedinice) dobije više od 14 mandata za popunjavanje. Tako se u gore opisanom slučaju u kojemu jedanaestoj izbornoj jedinici pripada 28 mandata može dogoditi da drugoplasirana stranka sa osvojenih 5,01% glasova dobije 14 mandata – isto kao i prvoplasirana stranka koja (na primjer) osvaja 80% glasova u toj izbornoj jedinici.

No još je apsurdnija sitaucija u kojoj samo jedna lista pređe izborni prag. Tada jedan članak propisuje popunjavanje (npr) 28 mjesta u parlamentu, dok drugi članak istog zakona «dozvoljava» popunjavanje «samo» 14 mjesta. Mislim da se takva situacija s punim pravom može okarakterizirati kao ustavno-pravna kriza.

Zaključak bi jednostavno glasio da se izglasavanjem Zakona o izborima zastupnika, zakonodavac ponašao kao da je navratio u lokalnu kladionicu – ako bude sreće (tj. ako izlaznost bude odgovarajuća), izborima nećemo kreirati ustavnu krizu. A ako ne bude sreće…. ne pitaj.

E pa, mi smo se odlučili zapitati. Mogućnost ulaska u ustavnu krizu izborom 163 zastupnika u Sabor je prevelika da bi se to pitanje jednostavno ignoriralo. Dovoljno je da izlaznost u jedanaestoj izbornoj jedinici bude jednaka kao u prvih deset.

Loptica je na Ustavnom sudu.