Identitet stranke na kušnji: SDP treba primiti Aleksandru Kolarić

Aleksandra KolarićJučer je Aleksandra Kolarić predala zahtjev za ponovno učlanjenje u SDP. S Aleksandrom i stavovima koje zastupa sam se pobliže upoznao prije godinu dana, kada je kao kandidat za potpredsjednicu zagrebačkog SDP-a sudjelovala u kampanji Davora Bernardića. Ja sam tada bio na suprotnoj strani, i zagovarao izbor Miranda Mrsića. Usprkos suprostavljenim stavovima, pa i oštrijim raspravama u kratkom sam vremenu počeo cijeniti njezin integritet i predanost stavovima koje zastupa. No netom pred održavanje unutarstranačkih lokalnih izbora, na inicijativu predsjednika stranke Zorana Milanovića, predsjedništvo je Aleksandru izbacilo iz stranke i onemogućilo joj eventualni (i zapravo vjerojatni) izbor na mjesto podpredsjednice zagrebačkog SDP-a. Razlog je bio verbalni delikt – na teret joj je stavljeno izjednačavanje SDP-a sa Sanaderovim HDZ-om, mada je ona u spornom tekstu izjednačila šutnju vodećih ljudi stranke koji nisu reagirali na nerazuman, štetan i svima nerazumljivi ego trip pod imenom Lex Perković. Onaj isti kojeg je sama Vlada nedugo potom izmjenila.

I tako, nakon što je protekla Statutom stranke propisana godina dana, Aleksandra podnosi zahtjev za povatkom u stranku.

Dva su aspekta ovog slučaja, i zbog oba smatram da Aleksandra mora biti ponovno primljena u SDP: demokratski i politički.

Demokratski, Statutarna komisija ima priliku popraviti stranački demokratski deficit napravljen sankcioniranjem javno izrečenog mišljenja – pogotovo stoga jer je i to mišljenje izrečeno kako bi se upozorilo (i) na štetu koja se čini stranci. SDP, sa do sada dosegnutim stupnjem unutarstanačkog odlučivanja, na jednoj razini (pri izboru dijela vodstva koje biraju svi članovi) predstavlja najdemokratskiju političku opciju u zemlji. Nažalost, na drugoj razini, visoko centraliziranim načinom odlučivanja taj se demokratski suficit poništava. Naime, demokratski je neprihvatljivo da Predsjedništvo zbog verbalnog delikta onemogući člana da bira i bude biran – i to u samom procesu izbora.

Primanje Aleksandre u stranku tek je prvi korak ka ponovnoj izgradnji demokratske vjerodostojnosti koja je njenim izbacivanjem ozbiljno narušena. Ukoliko Aleksandra čini toliku štetu stranci, članovi ju jednostavno neće birati. U suprotnome, vodstvo jednostavno nema demokratski legitimitet za ušutkavanje unutarstranačke kritike i / ili opozicije nedemokratskim metodama poput izbacivanja zbog izrečenog mišljenja. Ili još gore, osobnih simpatija ili antipatija predsjednika.

Politički, SDP mora Aleksandaru primiti u članstvo kako bi napravio još jedan prvi korak – onaj ka integraciji političkog potencijala lijevog centra. Od kada je došao na vlast, Zoran Milanović na lijevom političkom spektru provodi politiku razjedinjavanja, usitnjavanja i političke eliminacije onih koji ne klimaju. Svaki politički odstrjel – koji su se svi redom provodili prilično prljavo, obično kroz medije putem “najviših neimenovanih izvora” – usitnjavao je, demoralizirao i pasivizirao potencijal lijeve političke opcije. Umjesto da se afirmativnim pristupom privlači i potiče najbolje pojedince i ideje koje lijeva politička misao može iznjedriti, politika vođe (i vodstva, koje na to pristaje) SDP-a se svodila na diskvalifikaciju i ogađivanje. Kada se takvoj politici pridoda nevjerodostojnost prema vlastitom izbornom programu (kojeg je sam Zoran Milanović nazvao “više figurativnim”), rezultat je usitnjena i demotivirana lijeva opcija i biračko tijelo, koje ili izbjegava izlazak na biralište, ili glasa čvrsto začepljena nosa, zato jer Karamarkove „kevine jame“ smrde još više.

Nakon što je na posljednjoj sjednici Glavnog odbora članstvo usmenim dekretom predsjednika obaviješteno da SDP nije više socijaldemokratska stranka, već liberalna stranka centra, krajnje je vrijeme da se stranka otrgne od tog nasilnog prekrštavanja, te da svom programu vrati širinu političkog lijevog djelovanja. Za Zorana Milanovića odavno je jasno da nije socijaldemokrat, te da se toga zapravo, kao liberalni centristički kalvinist – gnuša. No stranka ne smije biti taoc svoga predsjednika.

Utoliko je pred Statutatnom komisijom SDP-a velika odluka, budući biraju između dva smjera, zapravo dvije identifikacije. Da li će vrijediti „stranka to sam ja“, ili će identitet SDP-a ponovno biti vraćen „nama“ – članovima, simpatizerima i biračima, koji promišljaju i zagovaraju socijaldemokratske vrijednosti?

* tekst je originalno objavljen na Barometar.hr 31. ožujka 2015.
** par dana kasnije, 2. travnja 2015. objavljen je u skraćenoj verziji u tiskanom izdanju Večernjeg lista

kolaric