I u dobru, i u zlu

Jučer je bonitetna agencija S&P spustila kreditni rating Hrvatske u kategoriju koja se popularno naziva „smećem“. U moru loših vijesti, informacija i podataka, ova izgleda samo kao još jedna u nizu. Raste broj nezaposlenih, pada BDP, pada potrošnja, smanjuju se plaće, ukidaju materijalni dodaci… No usprkos tom dojmu, informacija o padu ratinga suštinski je različita. Dok je većina ostalih pobrojanih negativnih pokazatelja rezultat (ne)rada Vlade od prije dvije, tri pa i četiri godine – ocjena ratinga to nije. Ocjena ratinga se bavi prvenstveno sadašnjim aktivnostima i trendovima, te njihovom projekcijom u budućnost. Dakle, rating je direktni pokazatelj što rating agencija misli o radu ove Vlade, u sadašnjim ekonomskim okolnostima.

Upravo je zato Vlada imala svo pravo na zasluge za održavanje ratinga (uz promjenu prognoze na bolje) prije pola godine. I upravo zato ista ta Vlada treba javno prihvatiti odgovornost za sadašnji pad ratinga. Pričati danas kako se radi o rating agencijama iz SAD-a, a ne iz Eurozone je promašeno, budući se isto moglo reći i kada je rating zadržan – a nije. No ista kritika ide i na račun mnogobrojnih kritičara, koji su prije pola godina umanjivali i omalovažavali poziciju i značenje bonitetnih kuća – ni oni današnjim naslađivanjem nisu ni malo vjerodostojniji od onih koje kritiziraju. Rating agencije i njihova politika su zasigurno dobar materijal za političko-ekonomsku analizu – na globalnoj razini (od toga da su utemeljene u određenoj ekonomskoj filozofiji, preko toga da očigledno nemaju iste kriteriji u različitim situacijama, do toga da su svoju vjerodostojnost već satrli u počecima financijske krize, koja je dobrim dijelom proizvod i njihovih lažno-pozitivnih ocjena o rizičnosti pojedinih financijskih derivata). No sve to ne mijenja našu lokalnu poziciju koja ne može utjecati na te globalne političko-ekonomske odnose.

Primarna odgovornost je na Vladi. Izostalo je nekoliko krupnih reformi koje bi demonstrirale ozbiljnu volju da se promijeni način razmišljanja i djelovanja. Primjerice, do današnjeg dana ne razumijem zašto Vlada u prvoj godini mandata nije ušla u reformu lokalne uprave i samouprave, koja je doslovno upravno-birokratska financijska metastaza. Zašto još jedne lokalne izbore dočekujemo sa stotinama gradova, općina i županija? Odgovor da su ukupno potrošena sredstva na taj birokratski višak relativno malena nije zadovoljavajući. Zašto? Zato jer se jedna kuna utrošena na plaću načelnika općine sa par stotina stanovnika, mogla umjesto na taj način utrošiti na poticanje razvoja npr. gospodarskih zona na tom istom području. Dakle, jedna kuna besmislene plaće je realni trošak od najmanje dvije kune – jedna je otišla na plaćanje još jedne birokratske zapreke, a druga nije došla tamo gdje je trebala – u poticaj razvoju.

Slijedeće. Smatram posao koji je Ministarstvo uprave napravilo na ujednačavanju plaća u nebrojenim agencijama pohvalnim – pogotovo stoga jer je donio uštede u razini par stotina milijuna kuna, ali nije mi jasno zašto se bave plaćama ako nisu proveli racionalizaciju ukupnog broja agencija na potrebne i ne baš tako potrebne? Broj raznih agencija je impozantan, broj njihovih zaposlenika još impozantniji, a za većinu se uopće ne zna što i zašto rade.

Premijer kaže da „kada bi slušali rating agencije, tada bi već otpustili 30 000 ljudi“. Teško mi je procijeniti koliki je broj ljudi zaposlenih po ministarstvima i inim agencijama koji, ne da ne rade ništa, već uglavnom rade štetu. Vjerojatno nije daleko od te brojke. Stoga bih osobno volio vidjeti jednu analizu koja bi pokazala broj zaposlenih u ministarstvima i agencijama kroz posljednjih petnaestak godina. Mislim da bi već takav sirovi podatak dao dobru mjeru prekobrojnosti. I onda se postavlja pitanje – iz kojih točno razloga te ljude treba držati na plaći? Iz osobnog iskustva znam da su mnoga ministarstva podkapacitirana sa ljudima koji stvarno žele i mogu obaviti potreban posao, a prekapacitirana svojedobno odtwittanim „svetim kravama“. No očigledno je donesena politička odluka da se ne ide u rasčišćavanje tih staja – a dio računa za tu odluku je došao na naplatu i jučer.

Vrlo je vjerojatno da se na svim pobrojanim stavkama ne mogu uštediti sredstva dovoljna za eliminaciju ili značajno smanjenje deficita, ali bi odlučno zadiranje u te probleme poslalo poruku – možda i dovoljnu da se izbjegne jučerašnja odluka S&P-a. Ono što Vlada mora napraviti jest izuzetno ozbiljno shvatiti ovu poruku, i žurno – paralelno s mjerama koje najavljuje (i koje pozdravljam), dakle modifikacijom u smjeru flexisigurnosti Zakona o radu, i borbom protiv sive i crne ekonomije – započeti sa reformama koje pored financijskog efekta šalju jasnu poruku i građanima i rating agencijama – „ovako kao do sada, više ne možemo i ne želimo dalje“. Ta je poruka do sada spektakularno – izostala.