Gradovi i općine: koliko trošimo?

Osobno se već duže vrijeme zalažem za reorganizaciju sustava lokalne i regionalne samouprave, na način da se višestruko smanji broj jedinica lokalne samouprave – općina i gradova, kojih danas brojimo 556. Na ovom ste blogu već mogli čitati na tu temu u tekstu “Lokalni i regionalni gordijski čvor“. No da tema ne bi ostala na paušalnoj ocjeni, jer “svi znamo” kako se po usitnjenim općinama puno troši, odlučio sam potražiti podatke o potrošnji, te potom te podatke i matematički obraditi. Sadržaj je preopširan za jedan post, pa ćete o temi moći čitati u tri dijela. Prvi dio, današnji tekst, bavi se oslikavanjem sadašnjeg stanja. U drugom dijelu ću opisati matematički model kojim se potrošnja u jedinicama lokalne samouprave veže uz njihovu veličinu. U trećem, posljednjem dijelu biti će opisani simulirani efekti spajanja jedinica lokalne samouprave.

karta_hrvatske_place_2

Kada pričamo o potrošnji općina i gradova, pravo mjesto za informacije je web stranica Ministarstva financija, gdje su objavljeni svi proračuni općina i gradova u periodu 2010-2012 (link). Zbog kvalitetnije informacije sve veličine koje koristim u ovoj analizi odnose se na prosjek iznosa u te tri godine. S druge strane, prije dvije godine je proveden popis stanovništva. Kako su rezultati popisa sramežljivo počeli izlaziti na svjetlo dana, tako imamo svježu informaciju o veličini (broju stanovnika) gradova i općina (link). Objedinjavanjem tih podataka, počinje se graditi slika o potrošnji u općinama i gradovima. I ta slika ruši podosta izgrađenih predrasuda i stereotipa.

Na slijedećoj karti (kliknite za sliku u većoj rezoluciji) tako imamo bojama istaknute općine i gradove obzirom na njihovu relativnu potrošnju za plaće zaposlenika. Iznose koji se u jedinicama lokalne samouprave potroše na godišnjoj razini za plaće zaposlenika, podijelio sam s brojem stanovnika. Time dobivamo iznose koje se u pojedinim općinama i gradovima godišnje izdvaja za plaće zaposlenika po svakom stanovniku. Već prvi pogled na sliku daje neke zanimljive (i meni neočekivane) rezultate.TOP10_najvece_place

Prvo, za primijetiti je da se u jadranskom dijelu zemlje troši više – i to bez obzira na financijsku snagu ili slabost općine ili grada. Visoka izdvajanja za plaće po broju stanovnika imaju i bogatije istarske sredine, kao i siromašnije općine u dalmatinskoj zagori. Također ova slika ruši i jednu predrasudu (ili očekivanje) s kojim sam se susreo – da su jedinice lokalne samouprave na sjeveru Jadrana racionalnije u potrošnji, te da se kod njih shodno tome očekuje manja potrošnja za zaposlenike. Upravo suprotno – u Istri i Primorsko-goranskoj županiji nalazimo velik broj općina i gradova koji troše natprosječno velike iznose. To potvrđuju i podaci o deset najrastrošnijih gradova i deset najrastrošnijih općina.

Ukupno čak osam jedinica troši više od 2000 kuna po stanovniku za plaće svojih zaposlenika. Za primijetiti je ulazak i glavnog grada, Zagreba, u skupinu najrastošnijih -ostali veliki gradovi (Split, Rijeka, Osijek) zbog većeg broja stanovnika, troše manje od 1500 kn po stanovniku za plaće. Zagreb se, usprkos brojci od 790 000 stanovnika, uspio plasirati među prvih deset najrastrošnijih gradova.TOP10_najmanje_place

Istaknuo bih rušenje još jednog stereotipa – onoga o Bračanima kao štedljivim (da ne kažem, škrtim) ljudima – sve bračke općine spadaju u gornje razrede što se tiče potrošnje na zaposlenike, a njih tri (Sutivan, Milna i Bol) po izdvajanjima za zaposlene ulaze među Top 10 općina u cijeloj zemlji.

Kada ističemo najrasipnije, red je da spomenemo i najštedljivije gradove i općine. U tablicama s desne strane nalazi se popis deset najštedljivijih općina i deset najštedljivijih gradova, barem kada su u pitanju rashodi za zaposlenike. Kao što i gornja karta daje naslutiti radi se pretežno o mjestima u istočnoj i sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Također treba primijetiti da najštedljivija općina, Gradec u Zagrebačkoj županiji, za plaće zaposlenika troši 37 (!!) puta manje sredstava (po stanovniku) od najrastrošnije općine, Sutivan iz Splitsko-dalmatinske županije. Kod gradova taj omjer nije tako drastičan: Pleternica u Požeško-slavonskoj županiji na plaće zaposlenika troši “samo” 17 puta manje novca od Umaga u Istarskoj županiji.

karta_hrvatske_naknade_2Kada su u pitanju izdvajanja iz lokalnih proračuna za naknade za rad predstavničke i izvršne vlasti – dakle za plaćanje lokalnih političara – karta Hrvatske pokazuje sličan trend kao i kod troškova za zaposlene, ali sa još istaknutijim kontrastima. I ovoga puta veću sklonost potrošnji nalazimo u priobalnom dijelu zemlje. U deset najrastrošnijih općina tako se nalaze četiri istarske općine, dvije iz Šibensko-kninske, te tri iz Splitsko-dalmatinske županije. Kod gradova se pak ističe Zadarska županija sa četiri grada među deset gradova koji najviše plaćaju svoje političare. U tablici niže možete vidjeti koje općine i gradovi najviše cijene, i plaćaju, ljude koji u njihovim sredinama donose lokalne političke odluke.

No s druge strane, kod isplata naknada lokalnim političarima, neke općine pokazuju da se, kad se hoće, može i volontirati. Tako sedam općina tijekom tri godine nije isplatilo ni kune na ime naknada za rad predstavničkih i izvršnih tijela. To su Donja Voća i Visoko u Varaždinskoj županiji, Donji Vidovec u Međimurskoj županiji, Proložac u Splitsko-dalmatinskoj, Slavonski Šamac u Brodsko-posavskoj, Štitar u Vukovarsko-srijemskoj, te Trpanj u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. TOP10_najvece_naknade

Ukoliko pak usporedimo najmanje izdvojen iznos za plaćanje naknada političarima s najvećim takvim iznosom, dolazimo do zaključka da u općini Lanišće u Istarskoj županiji lokalna zajednica svoje političare plaća 2500 puta više nego li to čine u Postirama u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Uspoređujući gradove Obrovac svoje političare (po stanovniku) plaća 30 puta više nego li Zlatar.

Svi nam ti brojevi prvenstveno govore da je naćin plaćanja naknada za predstavnička i izvršna tijela u Hrvatskoj izrazito neusklađen (a sličan zaključak se može izvesti i za plaće zaposlenika u jedinicama lokalne uprave i samouprave). U Hrvatskoj se na godišnjoj razini u prosjeku za te naknade isplati gotovo 190 milijuna kuna – što znači da se prosječno, po stanovniku, izdvaja 44 kune godišnje za plaćanje lokalnih političara. Priloženi podaci pak govore da se u pojedinim općinama za rad političara isplaćuje i deset puta veći iznosi, a u gradovima i do pet puta veći iznosi.

TOP10_najmanje_naknadeRazumna je  pretpostavka da naknade za rad političarima u lokalnim sredinama trebaju biti vezane uz veličinu sredine za koju donose odluke (a slična pretpostavka bi trebala vrijediti i za izdvajanja za plaće). No podaci demantiraju razum, te je očigledno da političari u pojedinim sredinama značajno više cijene svoj angažman.

Nameće se zaključak da je to pitanje ipak potrebno regulirati. Već danas, i bez zadiranja u veličinu i broj općina i gradova, što je zahtjevan ali ne i neizvediv postupak, Vlada može zakonski regulirati i ograničiti iznose koje lokalni političari isplaćuju sami sebi iz lokalnih proračuna.  

Nadam se da je ovaj prvi u nizu tekstova dao dobar pregled trenutnog stanja – tko i koliko u općinama i gradovima troši, kako za plaće lokalnih zaposlenika, tako i za naknade lokalnim političarima. Iako već, kao što sam napisao, i ti podaci mogu i trebaju biti poticaj za određenu zakonsku regulaciju, to nije mjesto gdje ova analiza staje. U slijedećem tekstu, s možda malo više matematike, opisati ću model kojim se troškovi vežu uz veličinu općina i gradova na prosječnoj razini. Zaključno, na kraju će nas ta analiza dovesti do okvirnih podataka  što se u Hrvatskoj isplati spajati i kolike bi uštede taj proces mogao donijeti.

 

  • ivoras

    Ima li šanse da se u analizu uključi i “proizvodnja” u smislu poreza a ne samo veličina mjesta?

    • Mogu uključiti porezne prihode proračuna, no to sam ostavio za kasnije. Naime i među rastrošnim i među štedljivim općinama ima i bogatih i siromašnih. Vodio sam se mišlju (pojednostavljenjem) da je za servisiranje potreba istog broja stanovnika potrebna ista količina zaposlenika

      • ivoras

        Za prvu aproksimaciju je ok ali to je zapravo “hladni pogon” – za X stanovnika na području Y treba Z službenika samo da se stvari ne raspadnu. Omjer prihoda i trošenja je zapravo efikasnost, koja je vezana uz servisiranje i ekonomije, “rasta i razvoja”.

        • U drugom tekstu se bavim matematičkim modeliranjem funkcije potrošnje, gdje će se “hladni pogon” (dakle neki fiksan iznos neovisan o veličini jedinice lokalne samouprave) pojaviti i kao konkretna brojka. Da bi analizu proširio i na druge parametre poput BDP-a općine (grada) trebao bi mi i kvalitetan izvor informacija. Svaka natuknica o tome gdje naći takve podatke mi je dobrodošla

  • grintalo

    teško je ovo svoditi samo na čistu statistiku, prihodi općina i gradova se jako razlikuju po strukturi, naprimjer neka dobro poslujuća tvornica u slabo razvijenom/nastanjenom kraju će napuniti proračun i sa 90% dok zagreb recimo sa svim ministarstvima i državnom upravom značajno povećava prihode grada.

    po meni bi neovisno o izvoru prihoda izdvajanja za plaće trebalo ograničiti na 20% proračuna/prihoda pa ako nema dovoljno prihoda male općine će se ili ugasiti ili će zaposlenici volontirati za opće dobro. namjerno kažem prihoda pri tom mislim na pravi prihod a ne na dotacije iz državnog/županijskog proračuna. županije definitivno treba svesti na statističke regije a županijske vjećnike birati/delegirati iz redova gradskih/općinskih skupština kao i župana izabrati na županiijskoj skupštini isto iz redova gradonačelnika/načelnika.
    županijske urede preimenovati u državne i pridodjeliti ih nadležnim ministarstvima i postepeno ukidati.
    ukinuti funkciju predjednika republika i ovlasti prebaciti na predsjednika sabora…

    • U ovoj se analizi uopće ne bavim prihodima jedinica lokalne samouprave, tako da način punjenja proračuna i / ili njegova veličina nema neposredan utjecaj. Misao vodilja je da općine podjednake veličine trebaju imati podjednak administrativan pogon, a pokazuje se da je to daleko od istine.

      • Dario Runtic

        tu je bitno uzeti u obzir i opseg poslova koje jedinice obavljaju. naime, do 35.000 stanovnika sve jedinice obavljaju iste poslove uz određene iznimke. pogrešno bi bilo reći da dvije jedinice od 13.000 stanovnika, od kojih jedna obavlja tri javne funkcije više, trebaju imati podjednak administrativni pogon.

  • cavinho

    Ne znam da li ste u obzir uzeli da brojni gradovi i Općine imaju proračunske korisnike, koji se financiraju iz proračuna, te se na izvještajima prikazuju kao rashodi za zaposlene, te stoga pogrešno predpostavljate da su to ukupni troškovi za zaposlene u općinama i gradovima. Kao što je već napisano, ne može se samo izvući podatke i staviti ih u osporedbu s nekim drugim parametrom. Trebalo bi znati malo više i o proračunskom računovodstvu i funkcioniranju lokalne samouprave. Ali, daleko od toga da ne postoje neke općine koje su, ajmo tako reći, ekonomski neopravdane.

    • Da vjerujem da situacija koju spominjete igra ulogu. Meni su bile dostupne jedino informacije objavljene na web stranici Ministarstva financija o proračunima jedinica lokalne samouprave. U tim se proračunima izdvajanja za zaposlene vode pod nazivom “Rashodi za zaposlene (AOP 134+139+141)”, a koja je daljnja specifikacija meni nije poznato. Pa ipak, smatram da je to relevantan podatak – iako kod nekih sredina može doći do neopravdanog iskakanja (kao izuzetak koji potvrđuje pravilo), smatram da analiza ipak daje relevantne odnose, i otvara teme o kojima se sustavno jako malo govori.

      • cavinho

        Npr. jedinica lokalne samouprave troši na zaposlene cca 700.000,00 kn godišnje što čini manje od 10 % prihoda koje ostvaruje. To je unutar ograničenja. Ako pridodamo samo jednog proračunskog korisnika, npr. dječji vrtić, kojeg najvećim djelom financira jedinica lokalne samouprave (zbog toga jer od vlastitih prihoda dječji vrtić može financirati samo manji dio svoje djelatnosti, a to je opet iz razloga što bi ekonomski opravdana cijena dječjeg vrtića bila višestruko veća, pa bi u tom slučaju dječji vrtić bio skup i prazan- razliku pokriva jedinica lokalne samouprave). Ti rashodi proračunskog korisnika koji se financiraju iz proračuna JLS prikazuju se u financijskim izvještajima, pa tako i rashodi za zaposlene. Ako su rashodi za zaposlene u dječjem vrtiću cca 500.000,00 godišnje, ukupni rashodi po toj osnovi ispadaju 1.200.000,00 kn. Ako imate još nekog proračunskog korisnika…
        I onda ne možete donositi zaključke kakve donosite.

        • Našmrkani Vojvoda

          Hahahaha… opravdavati nešto ‘suludo’ može samo lud… ili onaj, koji recimo ‘živi’ od toga… 😀

  • Dario Runtic

    Zanimljiva analiza i obrada podataka. Slažem se s prethodnim komentarom da analiza ima nedostatak budući da se u rashodima za zaposlene kriju i rashodi koji nisu za zaposlene, a koji upravo iskrivljuju sliku, jer se radi o mjerama službene socijalne politike. Inače, zakonom su vec propisana ograničenja, 20% proračuna, ali i pojedinačna ograničenja plaća, i koliko sam ja upoznat svi gradovi ih se drže.

  • Pingback: Grad Imotski među gradovima čiji zaposlenici troše više od 1000 kuna godišnje po stanovniku()

  • Pingback: Imotski među gradovima koji na zaposlenike troše više od 1000 kuna godišnje po stanovniku()

  • Dario Runtic

    Kod simulacije ušteda slobodno se javite oko metodologije ili pojašnjenja financijskih izvještaja. Na pozicijama koje bi mogle izgledati atraktivno za ostvarenje ušteda znaju se kriti javne funkcije koje nije moguće prepoloviti bez direktnih posljedica na sigurnost stanovništva i sl.

  • magarac

    nisam li ja na pollitici govorio da zagreb i veći gradovi troše puno više na zaposlene nego male općine.
    a tu je i jedna druga stvar.mnoge siromašne općine nemaju niti velike prihode od poreza na dohodak. pa onda nije stvar u tome da netko ne troši, već da netko nema od čega trošiti.
    općina u kojoj ima puno nezaposlenih, starih i onih s malim plaćama ima i male prihode.
    pruža i manje usluga građanima. da se spoji s velikom općinom bi li to poboljšalo život stanovništvu?
    bi li pružili sve ono što imaju i veće općine?

    tu je i nepravedan način punjenja proračuna od poreza na dohodak gdje veliki gradovi u kojima ima najviše zaposlenih i onih s najvećim plaćama pa su i prihodi veći. tamo je i središte državnih institucija i javnih ustanova gdje su isto zaposleni s nadprosječnim plaćama. tako da netko dobiva sve a drugi ništa jer je ionako sitomašan i još je teret državi.

    a tu je i ono što nevanja s porezom na dohodak kao prihodom lokalne samouprave. kad se rodi dijete onda se zaposleniku/roditelju smanjuje osnovica na temelju koje se plaća porez na dohodak. i što onda dobivamo, općina ili grad imaju manji prihod od poreza na dohodak ali istovremeno treba više trošiti na dječji vrtić. isto tako kad ljudi ostaju bez posla ili odu u malu penziju, lokalna samouprava gubi prihode a broj onih kojima treba pomoći se povećava.

    općina s puno zaposlenih ali u proizvodnji i s malim plaćama ima male prihode dok administrativna središta s puno državne birokracije imaju veće prihode. to je sve iskrivljeno.

    • Moram napomenuti da Zagreb ima ovlasti (i financijske obaveze) županije, pa stoga njegovi troškovi nisu u potpunosti usporedivi s ostalim gradovima.

      Što se tiče pitanja isplativosti spajanja – ja mislim da se ono treba provesti, pogotovo kod malih općina kako bi se anulirao dio fiksne potrošnje svake od njih. Ili uvesti švicarski model, gdje ima milijun općina, ali njih dvadesetak (karikiram, ali narazini principa) koristi zajedničku infrastrukturu – tj. jedna tajnica i jedno računovodstvo na više općina, a obavljanje političkih funkcija volontersko.

  • lepoglavcan

    Ova analiza je samo daje djelomičan podatak o tome koliko se troši sredstava na plaće zaposlenih. Nažalost stvarnost je mnogo gora. Recimo Grad Lepoglava ne bi trebao biti na ljestvici najštedljivijih jer to nije. Lepoglava je osnovala posebnu tvrtku u kojoj su se zaposlili svi podobni vlasti. Imaju oko 15 zaposlenih i Grad Lepoglava izdvaja više od 2 milijuna kuna godišnje za njihove plaće. U upravi Grada je “malo” zaposlenih, ali 100 metara dalje u drugoj zgradi je taj broj potpuno drugi, ljudima govore da se oni sami financiraju iz projekata koje rade. Naravno da se nemaju iz čega financirati. Osim toga još postoje i neki virtualni muzeji koji se budu gradili u budućnosti, ali već su u njemu također zaposleni ljudi. To su podaci koji su zakamuflirani i vjerujem da i drugi gradovi i općine rade na isti način.

  • Pingback: Gradovi i općine: spajati ili ne? I kako? | Hatzivelkos()

  • Pingback: MATEMATIČKI IZRAČUN | Mreza.tv()

  • Pingback: Imeđu čega biramo 11. siječnja | Hatzivelkos()

  • Pingback: Grad ROVINJ treći u Hrvatskoj po trošenju na plaće zaposlenih u gradu i gradskim poduzećima 2010-2012. | Za Bolji Rovinj()

  • Pingback: Zašto nam treba smanjenje lokalne samouprave u Hrvatskoj | E Pluribus Unum()