Flat rate socijaldemokracija

Protekla dva tjedna bila su medijski ispunjena velikim događajima – od (ne)sretnog rasplitinja Grčke krize na međunarodnoj sceni, do vrhunskih domaćih političkih sadržaja: imenovanja aerodroma, te hapšenja i puštanja Mamića. U sjeni tih tema provukla se još jedna najava vladajućih – o novoj promjeni poreza na dohodak. Štoviše izmjena poreznog opterećenja plaća u prvoj je medijskoj najavi svrstana u deset strateških poteza SDP-a na temelju kojih misli tražiti slijedeći mandat, a sama porezna reforma je bombastično najavljena kao „povećanje plaća“.

I da, prema onome što su najavili „crveni oktobar“ (sarcasm alert) Lalovac i vječni optimist Grčić, uistinu se radi o poreznoj promjeni koja će povećati plaće – one veće od 13 000 kuna. Naime, „socijaldemokratski“ ministri su najavili ukidanje najveće stope poreza na dohodak, one od 40%. Za neupućene, radi se o ukidanju dijela poreza samo za one kojima su mjesečna primanja veća od 13 000 kuna, te bi se tim potezom de facto u oporezivanju rada uveo flat rate porez.

Upravo ta najava najbolje oslikava ispraznu pozu kojom se ova Vlast krije iza naziva socijaldemokracije. Naime, takav potez nema apsolutno nikakve veze sa socijaldemokratskom politikom i uvjerenjima. Ako bi ga se trebalo politički kategorizirati, onda spada u „lower tax rates for the rich“ politku koju na području SAD-a zagovaraju i sprovode republikanci. Ono, obitelj Bush i ekipa.

Za informaciju, Hrvatska u ovom trenutku ima jednu od najnižih poreznih stopa na visoke dohotke. U usporedbi sa 40% poreza koliko se na najviše plaće obračunava u Hrvatskoj, stoje primjerice „komunistička“ Njemačka koja na najviše plaće obračunava 45% poreza (s još jednim razredom za niže visoke plaće od 42%), zatim Nizozemska sa 52%, Italija s 43%, Velika Britanija s 45% i tako dalje. A naši bi socijaldemokrati, najbogatijim ljudima u zajednici porez sa već ionako (u usporedbi sa okruženjem) niskih 40% spustili na 25%, koliko plaćaju svi zaposleni sa plaćom većom od 2200 kuna mjesečno.

Na isticanje ove usporedbe često čujem prigovor da je, istina, najveća porezna stopa u Njemačkoj viša nego li u Hrvatskoj, ali i da počinje na znatno višoj razini. I to je istina. U Njemačkoj se porez od 45% obračunava plaćama većim od 21 000 eura (157 500 kuna) mjesečno, dok se porez od 42% obračunava na plaće veće od 4400 eura (33 000 kuna). No ukoliko se već misle uspoređivati iznosi na koje se naplaćuje porez, u obzir treba uzeti i ekonomsko okruženje te zemlje. Primjerice, u Njemačkoj je zajamčena minimalna plaća 8.5 eura (65 kuna) po satu. Što bi bilo otprilike 1430 eura (10 700 kuna) mjesečno.

Dakle, u Njemačkoj imamo situaciju da se stopa poreza od 42% obračunava na plaće koje su tri puta veće od minimalne, a stopa od 45% na plaće koje su petnaest puta veće od minimalne. Kada bi te iste omjere preveli u Hrvatsku (u kojoj je minimalna plaća 3000 kuna mjesečno), stopa od 42% bi se obračunavala na plaće veće od 9000 kuna, a stopa od 45% na plaće veće od 45 000 kuna. Za usporedbu, kod nas se obračunava 40% poreza i to tek na plaće veće od 13 000 kuna.

I onda bi to domaći „socijaldemokrati“ ukinuli. Za one najbogatije, naravno.

Slijedeće što diže tlak je nesuvislost obrazloženja ovakvog prijedloga.

Prvi je onaj o tome kako će povećanje plaća i porezno rasterećenje rada podignuti potrošnju (pa posljedično i ekonomiju). Da hoće, ali još će se veći efekt na podizanje potrošnje (ali i razduživanje kod lihvarskih banaka) postići barem malim povećanjem SVIH plaća, umjesto enormnim povećanjem malog broja najvećih plaća.

Naime, prosječan radnik nema druge opcije nego li svako povećanje plaće potrošiti u Hrvatskoj, i možda malo smanjiti razinu zaduženosti prema bankama. Povećanje od par tisuća kuna onima koji već zarađuju peteroznamenkaste plaće neće otići u potrošnju u Hrvatskoj. Ili će otići u štednju (u banke koje dokazano kreditno ne prate razvoj privrede ovog društva, već lihvarski kamatare građane), ili u potrošnju – na Baliju i ostalim luksuznim resortima. Dakle, ako želite utjecati na povećanje potrošnje, podignite plaće SVIMA bar malo, umjesto da ih dižete samo najbogatijima.

Drugo obrazloženje koje „ne drži vodu“ je ono da se time ulaže u najbolje poduzetnike i radnike u zemlji. koje se time stimulira ostanak u Hrvatskoj. Fraza koja se poteže u toj situaciji je da „zemlju iz krize neće izvući oni sa plaćama od 3000 kuna, već oni sa plaćama od 30 000“. Pa se počnu spominjati mladi informatičari i startupovi.

OK, newsflash. U Hrvatskoj postoji institucija koja se zove Državni zavod za statistiku. I oni prikupljaju podatke o raznim stvarima, uključujući i o plaćama po djelatnostima. Pa da vidimo što kažu brojke (korišteni su objavljeni podaci za 2013. godinu), tko to zarađuje plaće koje bi Lalovac i Grčić dizali za par tisuća kuna.

U podacima koje prikuplja DZS sve posebnu skupinu čine plaće veće od 10 000 kuna – iako se ne radi o točnoj ciljanoj skupini (dakle o plaćama preko 13 000 kuna), i ove brojke će dati prilično dobru sliku kojim to ljudima „socijaldemokrati“ Grčić i Lalovac žele dignuti primanja. U slijedećem grafu su iskazani postotni udjeli u skupini najviših plaća, prema djelatnostima.

najvise placePrvu stupac predstavljaju plaće u prerađivačkoj industriji – 14,6% najviših plaća se isplaćuje u toj djelatnosti. No to i ne čudi; u prerađivačkoj industriji je zaposleno 177 000 ljudi, a među njima prema DZS-u najveću skupinu čine zaposlenici sa plaćama ispod 2500 kuna. Menadžeri i rukovodeći kadrovi u toj industriji, njih 7700 prima plaće veće od 10 000 kuna.

Drugi stupac predstavlja zaposlenike sa plaćama preko 10 000 kn u javnoj upravi i obrani. Kratko rečeno, birokracija. U toj djelatnosti gotovo 7000 ljudi prima najviše plaće.

Treći stupac čine najbolje plaćeni zaposlenici u trgovini. Kao i kod prerađivačke industrije, u velikoj skupini radnika koja broji 140 000 ljudi, njih 6750 na menadžerskim pozicijama primaju najveće plaće. U trgovini su pak najbrojniji zaposlenici sa plaćama između 2800 i 3000 kuna.

Četvrti stupac predstavlja broj najvećih plaća u financijskom sektoru. Od ukupno 32 000 ljudi koji rade u toj djelatnosti, čak njih 5900 prima najveće plaće.

Peti stupac čini udio najviših plaća u zdravstvu (9,6%), šesti stupac stručne i znanstvene djelatnosti (8,3%), tek sedmi stupac informatičke djelatnosti (7,3%), osmi stupac obrazovanje (6,4%), deveti stupac prijevoz i skladištenje (4,9%) i deseti stupac građevina (3%). Sve ostale djelatnosti u najvišim plaćama sudjeluju sa manje od 2%.

Rezime ovog pregleda najviših plaća je slijedeći: više od polovine najviših plaća u Hrvatskoj otpada na financijski sektor, birokraciju i menadžere u djelatnostima u kojima većina ljudi radi za izrazito niske plaće (prerađivačka industrija i trgovina). Dakle to su većinski oni ljudi kojima bi „socijaldemokrati“ Grčić i Lalovac podignuli primanja za par tisuća kuna.

Istima bih poručio slijedeće: višestruko je vrednije radnicima koji rade za dvije do tri tisuće kuna plaću podignuti za 50 kuna, nego li ovim pobrojanima za par tisuća. I to ne samo ekonomski, vrli moji „socijaldemokrati“.