EU izbori iz lijeve perspektive

Nakon jučerašnjih izbora za EU parlament, kratki rezime bi bio slijedeći: HDZ je izgubio, dok su dobitnici SDP, te ekstremno desne i populističke političke opcije. Da, HDZ jest relativni pobjednik, no ako se rezultat gleda prvenstveno kroz okvir očekivanja i slabosti opozicije, Andrej Plenković je uvjerljivo najveći gubitnik izbora. Umjesto da tim nekim svojim šmrkavcem prezirno pomete lijevu i desnu oporbu, na kraju mu se rezultat sveo na isti broj mandata kao i kod Davora Bernardića.

No, u brojevima koje su glasači servirali kroz biračke kutije krije se puno više zanimljivih detalja. U analizu ekstremno desnih i populističkih glasova (Živi zid, Kolakušić, Suverenisti, NDH, pardon, NZH) neću ni ulaziti. Zbog mentalne higijene prvenstveno. Mene osobno najviše zanima distribucija izborne podrške na lijevom i liberalnom političkom spektru.

Pirova pobjeda SDP-a

Dakle, prvo SDP. Nakon što je Bernardić i pustio suzu pred kamerama, i nakon što je SDP osvojio četiri, umjesto očekivana tri mandata, Bero je u sedlu partije siguran do parlamentarnih izbora. Ovim će se rezultatom i uspjehom zacementirati u svojoj fotelji, pogotovo ako realizira i deal sa Milanovićem oko potpore na predsjedničkim izborima.

Jer Bero je neupitni pobjednik.

Samo što nije. Naime, po broju birača (201 000) Davor Bernardić je doslovno samo ponovio rezultat Zorana Milanovića na EU izborima. Tu je brojku utvrdio sam glavni odbor SDP-a, koji je u potpunosti u Berinim rukama: 203 000. Inače, taj je rezultat Zokiju brojen u poraze. A kod Bere je to neupitna pobjeda? Razliku u mandatima, Davor Bernardić može zahvaliti ekstremnoj desnici i populistima, koji su dovoljno oslabili HDZ.

No ono što je Beri puno puno važnije je slijedeće. Prvo, njegova unutarstranačka opozicija je izgubila. Pored dvoje neupitnih (Borzan i Picula), dvoje je njegovih oponenata vodilo izrazitu kampanju iz pozicije „žrtve“ zlog predsjednika stranke. Ranko Ostojić i Gordan Maras. I obojica su podbacili skupivši po 5% preferencijalnih glasova.

U cijelom tom kolopletu unutarstranačkih intriga, posebno je mjesto Mirele Holy. S jedanaestim mjestom na listi, Holy je u kampanju išla kao nezavisni kandidat na Berinoj listi, ciljajući prikupiti preferencijalne glasove na temelju svoje popularnosti iz perioda Zorana Milanovića. No, kao što sam joj rekao i prije izbora, to tako ne ide. Mirela je svoj rejting izgradila upravo kao oporba mediokritetskoj negativnoj selekciji koja kroji liste SDP-a. I sve je to bacila u vodu, pristankom da za Beru otrči ovu utrku.

Tako je njezin preferencijalni rezultat ostao daleko ispod potrebnih 10%. Ali je zato njezinih 11 000 glasova itekako pomoglo da Davor Bernardić u EU parlament pošalje četvrtu zastupnicu partije – Romanu Jerković.

Tko je Romana Jerković?

Pa ako ne pratite unutarstranačke spletke u partiji, vrlo vjerojatno nemate pojma. Ako pratite, onda znate da se radi o vrsnom primjerku negativne selekcije, osobi koja se na listu probila jedino i isključivo apsolutnim poltronstvom i poslušnošću Davoru Bernardiću.

To je budućnost partije, i najbolja slika kako će Bero slagati liste za parlamentarne izbore. Pa Mirela, čestitam, sigurno si sretna zbog ovakvog očekivanog rezultata.

Ok, dosta o partiji. Ta je stranka ovim rezultatom osigurala nastavak agonije i unutarnjeg razaranja.

Amsterdamska koalicija

Druga značajna lijevo-liberalna opcija na ovim izborima je bila Amsterdamska koalicija. Iako ne vidim što je to točno iole lijevo u tim strankama, dok je liberalizam, pogotovo onaj oko društvenih vrijednosti jasan.

Rezultati su pokazali da je ta koalicija u Istarskoj i Primorsko-goranskoj županiji pobrala polovicu od svojih ukupno osvojenih 55 000 glasova. Što jasno govori da je ključni nositelj rezultata IDS, a da su i GLAS i HSS debelo precijenjeni u anketama. Sad, tko može provariti IDS neka uživa. S druge strane Anka Mrak Taritaš i Krešo Beljak trebaju reality check.

Nove lijeve i liberalne stranke

I konačno – meni najzanimljivije jesu rezultati među „sitnim“ lijevim i liberalnim strankama. Start je osvojio 2.02%, Možemo 1.79% i Pametno 1.4%. Da su nastupili zajedno, to bi bio rezultat veći od Amsterdamske koalicije. Što već puno govori, obzirom na količinu reklama jedne i druge strane.

No nisu nastupili zajedno.

Osobno sam čuo nekoliko verzija razloga, no prepričavanje takvih priča, nije i ne može biti temelj za ozbiljniju analizu. Dva su objektivna parametra koja osobno valoriziram u ovoj situaciji.

Prvi je distribucija glasova. Start Dalije Orešković ima prilično uniformnu distribuciju glasova (obzirom na lijevi politički narativ, naravno). Kod Pametno odskaču rezultati u Splitu, Zagrebu i Rijeci (gdje se kreću oko 2.5%), dok Možemo ima izrazitu koncentraciju glasova u Zagrebu (4.8%).

To jasno pokazuje kako je Dalija Orešković izrazitom medijskom prisutnošću uspjela doći do šireg biračkog tijela. No to u isto vrijeme i govori da se nije uspjela nametnuti, tj. nije uspjela izgraditi prepoznatljivost svoje političke opcije kao lijeve alternative. Slična je situacija i sa Pametno, gdje ujednačena distribucija glasova u većim urbanim sredinama pokazuje kako je njihova duža prisutnost na političkoj sceni prepoznata.

Rezultat platforme Možemo, je pak pokazao da su za sada prepoznati jedino u Zagrebu. Za to je dijelom zaslužna činjenica da je stranka osnovana doslovno prije tri mjeseca, te da nisu imali značajniju medijsku potporu. Dalija Orešković je, recimo, kroz medije praćena barem 20 puta intenzivnije.

Druga okolnost zaslužna za slabu percepciju je loša komunikacija imena stranke / koalicije. „Zelena ljevica“, „Zelena lista“ i slični zeleni nazivi koji su komunicirani ili jednostavno opisivani kroz medije su jednostavno loši, jer ih je teško povezati sa novo stvorenom političkom platformom Možemo, i zato jer male medijske resurse trošiš na guranje širokog spektra političkih identiteta. To jednostavno ne ide.

Pogotovo kada na izborima imaš još i stranku „Zelena lista“ koja je bez ikakve, ali doslovno, bez ikakve kampanje dobila 6000 (0.55%) glasova. Pa ti vidi.

Ono što vidim kao dodatnu vrijednost ove situacije, jest da će se umišljene veličine malo prizemljiti, te da će se na ovaj način ostvariti mogućnost realne suradnje za puno važnije izbore koji dolaze – parlamentarne izbore.
I konačno, zadnji kriterij po kojemu gledam na rezultate ostvarene na izborima je – upravo način na koji su same stranke dočekale rezultate. To puno govori o njihovim očekivanjima, ali i strukturi organizacije.

Ovo su izvještaji iz stožera stranke Start i Pametno.

S druge strane, ja sam se jučer navečer prošetao do Pločnika kod Zapadnog kolodvora u Zagrebu. Gdje se u gužvi i gomili mladih veselih ljudi nazdravljalo boljem rezultatu od Mikija u Zagrebu, i rezultatima po malim sredinama poput Bedekovčine. Gdje se sa osmjehom raspravljalo što je moglo i trebalo ići bolje, i gdje se sa optimizmom gledalo u budućnost.

Meni je to jasna i nedvosmislena poruka. Poruka gdje leži budućnost, zelena i crvena.