Čovjek koji je ubio ljevicu u Hrvatskoj

Prije par dana u Zagrebu je otvorena izložba „120 godina hrvatske socijaldemokracije“. Paradoksalno, izložbu je otvorio čovjek koji je najodgovorniji za potpunu devastaciju, ne samo socijaldemokracije, već kompletne ljevice u Hrvatskoj – premijer Zoran Milanović. Jedan od posljednjih kamenčića u tom destruktivnom mozaiku je subotnja odluka Statutarne komisije SDP-a da se Aleksandri Kolarić ne dozvoli povratak u stranku. Zašto ističem baš taj slučaj? Zbog jasnoće presjeka stanja koji se u njemu očitava.

Zoran Milanović sustavno radi na usitnjavanju i mrvljenju lijeve političke opcije

Podsjetit ću. Aleksandra Kolarić je izbačena iz stranke prije godinu i pol dana odlukom Predsjedništva stranke, koja je prema medijima, započela rečenicom: “Ne želim na to izgubiti više od pet minuta”. No okolnosti izbacivanja su puno gore od spomenute rečenice, svoj njezinoj bahatosti usprkos. U tom su se trenutku u najvećoj lokalnoj organizaciji SDP-a, onoj zagrebačkoj, provodili unutarstranački izbori. Na kojima je Aleksandra Kolarić bila kandidatkinja. Zapravo, kandidatkinja s prilično dobrim izgledima za izbor. Samo zbog te činjenice, njeno izbacivanje nije puka eliminacija disonantnog stranačkog tona, već politička eliminacija usred izbornog procesa. Težu kompromitaciju unutarstranačke demokracije teško je zamisliti. Nadalje, Aleksandra je izbačena zbog verbalnog delikta. Zato jer je rekla nešto što se vođi nije svidjelo. I zato jer je prozvala ostale za šutnju. Čisto usput, prozivala ih je zbog zakona Lex Perković, koji je bio proizvod nikada obrazloženog hira, i koji je uskoro – promijenjen.

Godinu i pol dana kasnije, čitava država već diše u predizbornom ritmu kojeg diktiraju dvije najjače stranke. HDZ i Karamarko s ozbiljnom prednošću u anketama grabe prema vlasti, zavijajući državu u crnilo ideoloških podjela starih 70 godina. U zraku su bauci komunizma, pozivi na oružje i rat, antifašizam je suspektan, najavljuje se “ispravno” pisanje povijesti, i propisivanje što će se smjeti iznositi u javnim nastupima. I dok je Karamarko okupio sve do zadnje neofašističke strančice koje osporavaju koljački karakter logora Jasenovac, ili koje zazivaju čišćenje Hrvatske, Zoran Milanović sustavno radi na usitnjavanju i mrvljenju lijeve političke opcije.

U trenutku kada SDP mora pokušati okupiti sve progresivne i misleće pojedince i organizacije, Zoran Milanović prvenstveno razmišlja o vlastitoj političkoj poziciji. I onemogućava Aleksandri Kolarić povratak u stranku. Aleksandra Kolarić je tu zapravo samo simbol. Politika odbacivanja i političke samodostatnosti traje već dugo. Umjesto partnera, premijer je na lijevom spektru redom odbacivao ljude i stvarao neprijatelje: Mirela Holy, Zlatko Komadina, Davor Bernardić, Tonino Picula, Slavko Linić, Zinka Bardić, Vojko Obersnel, Maja Šarić, Ivo Josipović, Aleksandra Kolarić. Uvijek su ti „drugi“ krivi. I uvijek se naknadno traži šutnja od članova i simpatizera, u ime borbe protiv crnila HDZ-a. Pa tko je tu kriv? Onaj koji eliminira političke protivnike, redovito u predizbornim kampanjama, ili oni koji na takve nedemokratske poteze reagiraju. Da se poslužim citatom Zorana Milanovića (iako je njemu bio tek prigodan) – No pasaran!

Vlada Zorana Milanovića ne zna što bi i kamo bi

Ima jedan vic, o Muji koji se vozi autocestom, te na radiju čuje upozorenje kako se netko vozi krivom stranom. Nato će Mujo – “ma što netko, evo svi”.

U situaciji kada su uvijek svi drugi krivi, razuman čovjek bi zastao i razmislio. Zato danas i imamo tako politički razmrvljenu političku ljevicu.

Personalna i organizacijska devastacija ljevice u Hrvatskoj je neosporna, a Zoran Milanović je prvi i najodgovorniji za takvu situaciju. No još je gore od toga što je ljevica, a prvenstveno socijaldemokracija u Hrvatskoj devastirana programski i ideološki.

Nakon što je premijer u jednoj od rijetkih situacija u kojoj je stao pred članove svoje stranke, javno rekao kako je Plan 21 bio “više figurativan”, i službeno je pokopana programska orijentacija stranke. Stranka četiri godine funkcionira stihijski. Od reformi se odustaje i prije li nego li su pokrenute, a primjer reteriranja na tako banalnoj temi kao što je dizajn registarskih pločica, najbolje oslikava ad-hoc karakter vladanja.

Umjesto da u periodu duge strukturalne krize socijaldemokratska stranka ponovno pronađe svoje “ja” u primarnoj orijentaciji prema građanima, pogotovo prema zaštiti slabijih, Vlada Zorana Milanovića ne zna što bi i kamo bi, čekajući da plimni val dizanja ekonomije u EU digne i ovu polupotopljenu državicu.

Politika Milanovićeve vlade ne da nije socijaldemokratska, već joj je dijametralno suprotna

Tako imamo sustavno blokiranje prebacivanja poreznog opterećenja sa rada (dohodaka) na kapital (imovinu). Zakidanje i uništavanje obrazovnog sustava, u kojemu je Vladi očigledno važnije zadržati vjeronauk nego li uvesti informatiku. Državu koja ni nakon pravomoćne presude o višegodišnjem nezakonitom naplaćivanju kamata, nije u stanju banke natjerati da presudu ispoštuju prema svima koje su prevarile. Da nereagiranje oko “švicaraca” ili pak nove prevare na jednostrano određenim kamatama banaka ne spominjem. Obigravanje oko parapolitičkih veteranskih organizacija, koje su, prema svom ponašanju, ratovale kako bi u državi stekle i održale vlastiti feudalni položaj. I javnu upravu u kojoj je nemoguće otpustiti čovjeka koji godinama ne dolazi na posao, a prima plaću. Ah da, i mirovine koje država isplaćuje ustašama.

Svaka od tih politika ne da nije socijaldemokratska, već joj je dijametralno suprotna.

A Karamarkova alternativa deset je puta gora

A alternativa u vidu Karamarkovih Kevinih jama još je deset puta gora. Utoliko je odgovornost Zorana Milanovića za programsko i personalno uništenje ljevice još veća. Umjesto stranke koja okuplja, imamo stranku koja odbacuje. Umjesto najboljih, najposlušnije. Umjesto cijenjenih i prepoznatih u javnosti, prezrene i ismijane. Umjesto vjere u vlastite vrijednosti, floskule, prozirna opravdavanja i PR. Umjesto širokih javnih rasprava i uključivanja građana, imamo rasprave o staklenim neboderima, preskupim uredima i službenim odlascima na skijanje.

Jedino što u takvoj situaciji mogu poručiti je da ću sigurno glasati protiv Karamarka. Ali i da neću za Milanovića – čovjeka koji je ubio ljevicu u Hrvatskoj.

PS: Tekst je orginalno objavljen na index.hr