Čemu, zapravo, služe razdjelnici?

Iako veći broj građana toga nije svjestan, tijekom veljače ove godine promijenjen je Pravilnik o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju, na temelju kojega se obračunava potrošnja toplinske energije u kućanstvima koja se griju preko toplana. Stoga su u travnju počeli dolaziti drugačiji računi. Čudno drugačiji. Tako mi se jedna poznanica požalila kako joj je račun za ožujak veći od prethodnoga – iako se manje grijala, a ima ugrađene razdjelnike topline na radijatorima. Doduše, takve su primjedbe univerzalne. Dojam o količini grijanja je subjektivan, a brojke na brojilu i papiru bi trebale biti objektivne, zar ne? Da, trebale bi, no nažalost nisu. Pravilnik po kojemu se obračunava potrošnja toplinske energije u kućanstvima (članci 10. i 11.)  ima dugu povijest nelogičnosti, a posljednje izmjene su samo pridodale novi ulomak tom neslavnom nizu. O čemu se radi?

Radi se o tome da je formula za obračun potrošnje energije od prvog dana loše konstruirana. Da objasnim kako.

Nakon ugradnje razdjelnika topline, u stambenim objektima su formirane dvije skupine potrošača – oni koji imaju ugrađene razdjelnike topline, i oni koji ih nemaju. Pravedna formula za obračun potrošene energije morala bi poštivati odnose između pojedinih potrošača u tim skupinama. Potrošači bez ugrađenih razdjelnika morali bi račune plaćati razmjerno površini svojih stanova, a potrošači sa razdjelnicima (većim dijelom) razmjerno potrošnji koja se očitava na razdjelnicima. To spomenuta formula i omogućava. No ono gdje nastaje problem je odnos računa između potrošača koji imaju razdjelnike i onih koji nemaju. Na tome mjestu formula propisana Pravilnikom kolosalno promašuje.

Naime, razdjelnici topline ne mjere količinu potrošene energije, već  impulse (koji se razlikuju od jednog do drugog proizvođača razdjelnika). Točnu potrošenu energiju moguće je mjeriti jedino kalorimetrima, koji su jednostavno preskupi za široku upotrebu. No razdjelnici daju mjeru (broj impulsa) prema kojoj se potrošnja između stanova sa razdjelnicima može uspoređivati. To ostavlja otvorenim problem određivanja ukupnog dijela energije koji su potrošili svi stanovi sa razdjelnicima, kao i ukupne energije potrošene u stanovima bez razdjelnika.

Na tom se mjestu autor Pravilnika odlučio za – pogađanje. U prijašnjim verzijama pravilnika bio je prisutan faktor nazvan UST kojim se doslovno propisivala (pogađala) ukupna energija potrošena u kućanstvima bez razdjelnika. U novijoj verziji Pravilnika, spomenuti faktor je izgubio ime, ali je i dalje prisutan, i od veljače ove godine iznosi 2. Naravno, jasno je da se ni na koji način statičkim propisivanjem energije koja se troši u dijelu kućanstava ne može dobiti vrijednost koja će funkcionirati u svim okolnostima. I upravo je taj dio konstrukcije formule temelj svih problema.

Kada su ukupne količine energije potrošene među dvjema skupinama potrošača unaprijed propisane, nije teško doći do situacije u kojoj će formula kreirati anomalije. U ovom slučaju radi se o situaciju u kojoj veći dio potrošača sa razdjelnicima ostvari značajnije uštede energije. U tom slučaju potrošaču s razdjelnicima koji nije uštedio u tolikoj mjeri kao ostali (iako je dio energije uštedio, što je gotovo nužna posljedica ugradnje termostatskih ventila), može doći enorman račun – čak i znatno veći nego li potrošačima bez razdjelnika, za koje je očekivati da nisu ostvarili nikakve uštede!

Na taj sam problem sa formulom još prije dvije godine upozorio nadležnu regulatornu agenciju HERA-u i Ministarstvo gospodarstva, o čemu je pisao i Novi list. Usporedno sa uočavanjem manjkavosti formule za obračun grijanja, formulirao sam novi model obračuna koji eliminira opisane anomalije, te uspostavlja pravedne odnose obračunate potrošnje između svih vrsta potrošača. Novu sam formulu ponudio HERA-i, a o istoj obavijestio i Ministarstvo gospodarstva. Nakon početnog interesa, HERA se oglušila. Ponuđena formula je pak svjetlo dana ugledala u jednom stručnom i jednom znanstvenom časopisu. No problem sa formulom u upotrebi je ostao.

I tako dolazimo do posljednjih promjena Pravilnika u veljači ove godine. Nadležni su, očito svjesni anomalija koje kreira formula, lošu strukturu pokušali pokrpati, kako će se pokazati, jednako tako lošom zakrpom. Naime, promjene formule napravljene su upravo zato kako bi se regulirao obračun energije u gornje opisanom problematičnom slučaju – kada velik dio potrošača sa razdjelnicima ostvari značajne uštede.

„Rješenje“ kojem su autori Pravilnika ovoga puta pribjegli je da težište za obračun energije sa broja impulsa (potrošnje) prebace na površinu stanova. Dakle, što više potrošača sa ugrađenim razdjelnicima ostvari značajnije uštede, to će se manji dio računa temeljiti na potrošnji, a veći na površini stanova. Što je posve u suprotnosti sa samim konceptom ugradnje razdjelnika topline kako bi se potakla štednja energije!

Stoga uopće ne čudi da se potrošači uz veću štednju energije žale na – veće račune. Time su građani koji su ugradili razdjelnike dovedeni u apsurdnu i nepravednu situaciju, da paralelno još uvijek otplaćuju ugradnju razdjelnika, no ukoliko putem tih razdjelnika ostvare značajnije uštede, dodatno plaćaju veće račune.

Posve je opravdano stoga postaviti pitanje: čemu uopće služe razdjelnici? Još je opravdanije zapitati: čemu služi HERA i Ministarstvo gospodarstva, koji tim istim građanima, čiji porezi financiraju njihov rad i postojanje, serviraju ovakve propise?

Pored načelne zamjerke da nova formula negira sam smisao uvođenja razdjelnika, na plastičnom primjeru možemo vidjeti nelogičnosti koje generira. U donjem grafikonu je prikaz (hipotetskih) iznosa računa za jedan veći stan, obzirom na njegovu potrošnju toplinske energije:
formula_1

Sa ovog grafikona se može vidjeti da, kada potrošnja energije u tom stanu prijeđe otprilike 40% raspoložive energije, iznos računa naglo pada. Dakle, što se troši više, iznos računa je manji! Za primijetiti je da se iznos računa vraća na razinu koja je bila pri 35% potrošnje, tek kada potrošnja energije udvostruči.

U matematici se kaže da takva funkcija nije monotona, a monotonost je jedno od osnovnih svojstava koja funkcija za određivanje iznosa računa mora imati. Tko potroši više energije, mora i platiti veći račun. Nažalost, Ministarstvo gospodarstva smatra da je prihvatljivo da u pojedinim slučajevima, potrošači zbog štednje energije moraju platiti osjetno veće račune.

Kao šećer na kraju, spomenimo samo da ovim zamatanjem u celofan lošeg proizvoda autori Pravilnika nisu uspjeli popraviti strukturnu anomaliju koju generira formula u upotrebi. I uz ovu kontraproduktivnu zakrpu, i dalje je moguće kreirati veće račune za korisnike sa ugrađenim razdjelnicima od računa potrošača bez razdjelnika. Mali stan s ugrađenim razdjelnicima, koji potroši jednaku količinu energije kao stan iste veličine ali bez razdjelnika, i po novoj formuli može dobiti duplo veći račun! Ta je situacija prikazana u slijedećem (hipotetskom) grafikonu:

formula_2

Izračun prikazan u ovom grafu pokazuje kretanje cijena grijanja za dva stana površine 50 metara kvadratnih, u jednoj mogućoj (hipotetskoj) razdiobi potrošnje energije u zgradi. Plavom bojom označeni su iznosi računa za stan sa ugrađenim razdjelnicima, a crvenom za stan bez razdjelnika. Grafikonom uspoređujemo iznose računa za grijanje obzirom na postotak potrošene energije (dakle, obzirom na razinu uštede) u stanu sa razdjelnicima.

Vidljivo je da će stan sa razdjelnicima dobiti manje račune od stana iste veličine, ali bez razdjelnika, jedino ako troši manje od 30% raspoložive toplinske energije. Ukoliko potroši svu energiju koja mu je na raspolaganju, račun će mu biti dvostruko veći. Napomenimo da je u ovom slučaju stan bez razdjelnika trošio svu toplinsku energiju koja mu je na raspolaganju, tj. da nije ostvario nikakve uštede.

Na samom kraju istaknimo još jedan problem. Osim rezultata formule, koji kako pokazuju gornji grafovi mogu dovesti do plaćanja većeg računa za manju potrošnju energije, ili po kojoj potrošači sa ugrađenim razdjelnicima, usprkos štednji mogu platiti znatno veće račune od potrošača bez razdjelnika, formula je problematična i u samoj konstrukciji.

Naime, prilikom utvrđivanja određene veličine koja se koristi u formuli (tzv. „granični broj impulsa“, označen s GBI), uvodi se nejednakost između potrošača koji žive u velikim i potrošača u malim stanovima. Naime, ta se veličina računa prema broju stanova, ne uzimajući u obzir njihove površine. Potom se GBI koristi kao kriterij za određivanje načina na koji se obračunava cijena grijanja. Time su veliki i mali stanovi stavljeni u neravnopravan položaj, budući ne utječu na jednak način na metodu obračuna. Posljedica je da se tom odredbom Pravilnika krši ustavom zajamčena jednakost svih pred zakonom, te je Pravilnik zreo da padne na Ustavnom sudu.

Jedino je pitanje, koliko će godina Ustavnom sudu trebati da donese odluku po takvom prijedlogu – jednom kada je on podnesen. Budući pravda koja stiže prekasno, i nije pravda.

* U dnevnim novinama “24 sata”, 7. svibnja 2015. napravljen je followup priče

24h_grijanje