Ustavna rupa

Nedavno sam ponovno posjetio Ustavni sud. Imao sam za njih tri kuverte. Do sada sam se tri puta obraćao ustavnim sucima, i imam neriješeni rezultat. Prvi prijedlog za ocjenom ustavnosti sam podnio sa ekipom s pollitika.com. Radilo se o prijedlogu kojim se propitivala nefiksna kvota za dijasporu u tadašnjem izbornom zakonu. Izborni je zakon promijenjen prije nego li se Usud očitovao o prijedlogu, tako da taj rezultat možemo nazvati neriješenim. Iako sam siguran da bi prijedlog prošao da je Usud imao političke hrabrosti zagristi na vrijeme.

Drugi puta sam se Usudu obratio sa prijedlogom za ocjenom ustavnosti kriznog poreza Jadranke Kosor. Taj je prijedlog Usud odbacio, a ovdje je i moj komentar tog slučaja. Treći puta sam se Usudu obratio sa prijedlogom za ocjenom ustavnosti izbornog zakona, kojeg su nemoralnom političkom trgovinom netom sklepali HDZ i SDSS. Tog puta je Usud prihvatio moju argumentaciju (te ju dodatno proširio i produbio), te srušio izmjene izbornog zakona kao neustavne. Više sam o tome pisao ovdje i ovdje.

Ovoga puta je na red došla još jedna popularna tema – ugovori sa Svetom stolicom.

Na početku, važno je objasniti ustavno pravni kontekst ovog prijedloga za ocjenom ustavnosti. Naime, ocjene ustavnosti zakona i uredbi koje se materijalno pravno temelje na sadržaju ugovora sa Svetom Stolicom višekratno su tražene od Ustavnog suda. I svaki puta Usud je donio istu odluku – nismo nadležni za ocjenjivanje ustavnosti međunarodnih ugovora, pa stoga ni zakona koji se na njima temelje.  Pozicija koju na taj način zauzima Usud je po mom mišljenju duboko problematična. Njome se zapravo jedan veliki segment zakonodavne aktivnosti parlamenta izuzima iz ustavnog nadzora i trodiobe vlasti. Međudržavni se ugovori u pravilu donose običnom većinom u Saboru. Ovim se izuzimanjem Usuda iz pozicije ustavnog nadzora zakonodavne aktivnosti – Sabor, ali i Vlada, dovode u poziciju da nekvalificiranom većinom ili pukom uredbom derogiraju ili negiraju Ustavom zajamčena prava ili odnose, samom činjenicom da su isti sadržajno obuhvaćeni međudržavnim ugovorom. Koji je donesen običnom većinom u Saboru. Zbog toga ovaj problem značajno nadilazi i (kako vjerujem) neustavnost položaja u koji je ugovorima s Vatikanom u Hrvatskoj postavljena katolička Crkva.

Sadržajno ova tri prijedloga za ocjenom ustavnosti ne donose ništa posebno novo – sva su ta pitanja već postavljana Ustavnom sudu. Jednim sam prijedlogom zatražio ocjenu ustavnosti „Zakona o potvrđivanju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture“ za kojeg smatram da s više odredbi kojima se propisuje način održavanja katoličkog vjeronauka u javnim školama narušava ustavno načelo iz članka 41. Ustava koje propisuje odvojenost vjerskih zajednica od države, kao i načelo jednakosti vjerskih zajednica. Drugim sam prijedlogom zatražio ocjenu ustavnosti „Zakona o potvrđivanju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima“ koji po mojem mišljenju također narušava jednakost vjerskih zajednica, ali i protuustavno izuzima donacije Crkvi (tzv. milodare) iz poreznog sustava, te narušava jednakost svih pred (poreznim) zakonom. Treći je pak prijedlog ponovljeni prijedlog (bivšeg?) kolege pollitičara Golgote o ocjeni ustavnosti uredbe Vlade kojom se regulira pozicija Vojnog ordinarijata.

Ono što je u tim prijedlozima novo, jest pozivanje na članak 125. Ustava kojim je propisano da Ustavni sud “prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvješćuje Hrvatski sabor“. Prema mojim saznanjima, a konzultirao sam se kod stručnjaka za ustavno pravo sa bogatim iskustvom, takva vrsta prijedloga se još nije pojavila pred sucima Ustavnog suda, te predstavlja svojevrsni ustavno-pravni presedan. Prijedlog je pokrijepljen eksplicitnom odredbom Ustava i teško ga je, imho, ignorirati. No na sucima je da po tom pitanju postave presedan.

Best case scenario u ovom slučaju jest taj da suci prihvate prijedlog, i podnesu Saboru izvještaj o zakonitosti i ustavnosti osporavanih zakona. Tim potezom Usud nije formalno pravno ocijenio ustavnost, te nema ustavom propisanu snagu ukidanja spornih zakona. No podnošenjem izvještaja Saboru, mora ući u materiju i meritum – mora crno na bijelo dati mišljenje o ustavnosti. Koliko god se to činilo malo, radi se o potezu koji Usud svih ovih godina izbjegava. Ukoliko Usud ponese (očekivano) mišljenje kako zakoni nisu u skladu s Ustavom, na Saboru će biti veliki pritisak koji se ne može olako ignorirati.

Stoga, očekujem da Ustavni sud pristupi problemu žurno i sa dužnom pažnjom, te bez zadržavanja donese odluku u slijedećih tri do četiri godine. 😀